Jedan moj prijatelj je došao kod mene na kafu, sjedili smo i ćaskali, pričali o životu… “Odoh na sekund da operem tanjire koji su ostali u sudoperi”, rekoh mu, prenosi “Kurir“…
Pogledao me je kao da sam mu rekao da sam pošao da konstruišem svemirski brod. Reče mi, diveći mi se, ali pomalo zbunjeno:
“Dobro za tebe sto pomažeš svojoj ženi, kada ja to uradim, moja žena to ne cijeni. Jedne nedjelje sam obrisao pod, ni hvala.”
Vratio sam se da sjednem sa njim i objasnio da ja ne pomažem svojoj ženi.
“Mojoj ženi ne treba pomoć, treba joj partner.
Ja sam partner u kući i zbog tog partnerstva su podjeljeni zadaci, ali se sigurno ne radi o pomoći u kući.
Ja ne pomažem svojoj ženi da očisti kuću, zato što i ja živim tu i moram i ja da je čistim.
Ja ne pomažem svojoj ženi da kuha, zato što i ja hoću da jedem i moram i ja da kuham.
Ja ne pomažem svojoj ženi da opere posuđe nakon jela, zato što sam i ja koristio to posuđe.
Ja ne pomažem svojoj ženi oko djece, zato sto su to i moja djeca i moja je uloga da budem otac i roditelj.
Ja ne pomažem svojoj ženi da širi i pegla veš, zato sto je to i moj veš i moje djece.
Ja nisam pomoć u kući, ja sam dio kuće.
A sto se tiče cjenjenja, pitao sam ga kada joj je posljednji put, nakon što je završila sa čišćenjem kuće, pranjem veša, nakon što je promjenila posteljinu na krevetu, okupala djecu, skuhala, organizovala i tako dalje, rekao hvala? Ali hvala tipa: “Wow! Ženo moja! Fantastična si!”
Čini ti se apsurdnim? Izgleda ti čudno?
A kada si ti, jednom u 100 godina, očistio pod, očekivao si minimum nagradu za izvrsnost, sa puno slave.
Zašto? Da li si ikada mislio o tome, prijatelju?
Možda zato što je, po tebi, sve to njena obaveza? Možda zato što si navikao da se sve to obavi, a da ti ne moraš prstom da mrdneš?
Dakle cijeni kao što bi volio tebe da cijene, na isti način i istim intezitetom.
Pruži ruku, ponašaj se kao pravi partner, a ne kao gost koji je došao samo da jede, da spava, da se opere.
OSJEĆAJ SE KAO KOD KUĆE U SVOM DOMU.
