Nakon zahlađenja devedesetih godina, u Prizrenu su međunacionalni odnosi, sve bolji. Odlazak Srba na ramazanske iftare sa jedne, i muslimana na pravoslavne praznike sa druge strane, samo su neki od primjera za to.
U Prizrenu se čuje ezan sa jedne od ovdašnjih džamija u centru grada, ali i zvona sa saborne crkve Svetog Đorđa (koja se već nekoliko godina ponovo čuju sa ovog hrama SPC), možda na najbolji način svjedoče o suživotu i vjerskoj toleranciji koja se, nakon ratnih dešavanja devedesetih, ponovo vraća u ovaj izrazito multietnički grad na Kosovu.
U vrijeme Ramazana predstavnici nekih humanitarnih organizacija i turskog kontingenta KFOR-a, u centru grada za njih nekoliko stotina, organizuju zajedničke iftare. Osim Albanaca, Bošnjaka, Turaka i Roma, dolaze i Srbi. Među njima i Mileva Mojsić, koja se nakon raseljeničkog života u okolini Beograda, ponovo vratila u rodni Prizren.
Na iftar sa zadovoljstvom
“Ovo za nas puno znači. Volimo da vidimo ovaj običaj, pošto do sada stvarno nikad nismo prisustvovale, ali smo sada tu sa zadovoljstvom. Ranije nije bilo ovoga, ili bar ja nisam primjetila da je bila neka donacija, ili da se nešto delilo za ramazan”.
Svetlana Nikolić, koja je radila u tekstilnoj industriji prije rata, prisjeća se kako je poštovala muslimanke koje su postile na radnom mjestu.
“Nikada ne bih popila vodu pred njima, hljeba nisam jela pred njima. Poštovalo se. Veliko poštovanje sam imala, tako je i dan-danas. Želim svaka televizija da me snimi i vidi da sam poželjna u gradu Prizrenu”.
Dolazak ovih Srpkinja na iftar odobravaju i ovdašnji Albanci, među njima i Albana Kryeziu, koja ponosno kaže “ovo je Prizren”.
Recept za prevazilaženje konflikata
“Kada kažem ovo je Prizren – mislim na kulturni, vjerski i međuetnički diverzitet. Ovo je znak suživota i signal svim narodima svijeta kako se može zajedno živjeti. Na kraju krajeva svi potičemo od Adema i Ave ili Adama i Eve. I ako svi znamo kakav je rat bio na Kosovu, ovo je i znak kako treba prevazilaziti konflikte”, kaže Kryeziu, dodajući da i ona svojim prijateljima Srbima čestita praznike i odlazi kod njih.
Bez obzira što se proteklih 20-ak godina puno toga izdešavalo, Veton Nurkollari smatra da su Prizrenci “predodređeni na zajednički život, jednih sa drugima, baš kao što su nam vjekovima vjerski objekti građeni jedni pored drugih“.
“Imam dosta prijatelja Srba. Imao sam priliku da se moje prijateljstvo sa nekima od njih nikad nije prekidalo. Ja, naravno, zovem, čestitam, dolaze mi… Neko je prekinuo, sa nekima sam bio prisiljen prekinutu, jer nisu svi bili isti”.
Izgubio jedne – dobio druge prijatelje
Janko Janković, koji sve ovo posljeratno vrijeme sa suprugom Dostom, nije napuštao rodni Prizren, kaže da kod njega kući, ne samo za praznike, skoro svakodnevno dolaze njegovi prijatelji i komšije.
“Dolaze mi gosti: Albanci, Turci, Muslimani.. kao ranije Srbi što mi dolazili… Jedne drugove sam izgubio, druge dobio. Isti su mi kao oni kao ovi. Pričamo, veselimo se, ako ima meso, ako nema mlijeko, meze… veselimo se, pričamo“.
I odnosi između zvaničnika Islamske zajednice i SPC ovdje su posljednjih nekoliko godina osjetno bolji. Sve više se na istom mjestu mogu vidjeti vjerski poglavari obje konfesije.
Sama činjenica da se u bogosloviji “Kirilo i Metodije“, kada od 1. septembra kreće i treća generacija (bogoslova), uvodi albanski kao obavezan predmet, dovoljno govori sama za sebe.
