Kamen cilindričnog oblika, visok skoro kao visina jednog čovjeka, sa udubinom u gornjem dijelu, postavljao se u najskrivenijem dijelu džamijskog harema; ljudi koji su imali mogućnosti ostavljali bi sadaku u udubljenju na kamenu, a siromašni su imali priliku uzeti je a da se ne moraju sramotiti.
Za “kamene sadake” poznato je da su bili veoma raširen običaj u vrijeme Osmanlija, a iako su danas izgubili svoj značaj moguće ih je vidjeti u izmirskim džamijama Kuršunlu, Pazarjeri, Šejh i Naturzade.
Zeki Aksoy, muftija općine Konak u Izmiru kaže: “Kada bogati žele pomoći odaberu neko vrijeme po mrklom mraku i ostavljaju novac u kamen sadake. Siromašni iz kamena sadake uzimaju smo onoliko koliko im je potrebno”.
Zeki Aksoy je još i rekao da bi ljudi uvijek trebali posjedovati jedno takvo shvaćanje, ali da se događaju i neželjene kulturalne devijacije. Govoreći kako je tužno što se događaju i ružne stvari, Aksoy kaže i: „Ako Bog da, ispravno shvaćanje tradicije kamena sadake će se prenijeti i u današnjicu, između siromašnih i bogatih će se uspostaviti nove veze, nova atmosfera, pa će tako biti sretni i oni koji daju i oni koji uzimaju”.