Šta je sve prethodilo dogovoru u američkoj zračnoj bazi Wright-Patterson, sa sigurnošću ne mogu reći niti sami učesnici pregovora kojima će, kako će se ispostaviti, biti zaključeno troipogodišnje krvoproliće u Bosni i Hercegovini, a ratom poharana država dobiti nove obrise u kojima i danas egzistira.
Tog dana, predsjednici BiH, Srbije i Hrvatske Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su pred visokim predstavnicima najvećih svjetskih sila usaglasili gotovo sve odredbe novog dogovora, koji će nešto kasnije, 14. decembra u Parizu, njihovim potpisima zvanično postati poznat kao Dejtonski mirovni sporazum.
Priča o tome šta se dešavalo u američkoj bazi nadomak grada Daytona u američkoj saveznoj državi Ohio postoji mnogo različitih tumačenja, no, na sva pitanja tačan odgovor ne može znati niko, jer su se odvijali u mnogo različitih paviljona sa ograničenim brojem učesnika, praktično bez direktnog kontakta lidera tri delegacije, koji su se istim stolom nalazili tek nakon što su diplomatske bitke urodile plodom kod svih aktera. Kakvim-takvim, ali ono što je u tom trenutku bilo najvažnije je da je oružje u BiH konačno moglo biti položeno.
Teret na plećima članova bh. delegacije
Jedan od učesnika pregovora, Kasim Trnka, koji je u državnu delegaciju tadašnje Republike Bosne i Hercegovine, koju su predvodili predsjednik Alije Izetbegović i predsjednik Vlade Haris Silajdžić, bio uključen kao ekspert za ustavopravna pitanja, prisjeća se tih dana u Daytonu, gdje je, kako tvrdi, dogovor postignut nakon mučnih rasprava, velikih razilaženja, ali i ogromnog pritiska i ucjena međunarodnih predstavnika, koji nisu birali sredstva da dođu do dogovora, a nerijetko su posezali i za onim radikalnijim.
A u međuvremenu, u BiH su ljudi ginuli, što je bio ogroman teret na plećima članova bh. delegacije.
“Bili smo na izmaku snaga”, počinje priču Trnka.
“Ljudi u BiH bili su granatirani, a vojnicima je bilo dosta ratovanja. Naravno, velike nade polagale su se na pregovore, tim prije što su ga vodili Amerikanci, uz učešće pet sila iz Kontakt grupe, predstavnika NATO-a, Ujedinjenih nacija… Sa svima je bilo potrebno pronaći kompromise na projektu koji je razvila američka administracija. No, nažalost, ti kompromisi pravljeni su da bi se zadovoljili svi prisutni, od kojih je svako imao svoje interese na Balkanu. A u BiH, građani su samo čekali da se uspostavi stabilan mir”, nastavlja.
Kako objašnjava, pregovori su bili jako komplikovani. Radne grupe, pripadnici velikih sila, eksperti…, svi oni su davali svoje mišljenje o nacrtu zamjenika američkog državnog sekretara, da bi se nakon toga, kada bi svi odobrili prijedloge, išlo ka ministrima vanjskih poslova BiH, Hrvatske i Srbije na njihovo razmatranje. A ako opet ne bi bilo dogovora, onda bi se išlo ka liderima delegacija.
“Ujutro bi se ponudio dokument, pa bi bila ponuđena jedna varijanta, poslijepodne neka druga, a u neka doba noći došlo bi se do treće”, kaže Trnka.
Amerikanci su, nastavlja, koristili različite oblike pritiska na pregovarače.
Christopher ljutito prijetio povlačenjem
“Kada je dogovor došao u kritičnu fazu i kada je prijetilo da sve propadne, (tadašnji američki državni sekretar) Warren Christopher je iz službene posjete Japanu hitno došao u bazu i razgovarao sa šefovima svih delegacija i, pretpostavljam, svima rekao isto. Kada je došao do nas, ljutito je pred Izetbegovićem mahao nekim papirom. Rekao je da je to američko saopštenje da se SAD povlači iz pregovora. ‘a vi nastavite ratovati, odgovornost je na vama’”, kaže Trnka.
Vrstu pritiska su, nastavlja, određivali u zavisnosti od toga kome se obraćaju.
„Evo jedan detalj. Kada je vodilo tome da pregovori propadnu, lideri američke delegacije naredili su da se njihove stvari iznesu pred njihove paviljone, kako bi svi u bazi počeli pričati o tome da oni odlaze s pregovora. A šta se dešavalo u četiri oka, to ne mogu niti zamisliti. Znam samo kako su nastupali sa nama, ali i znam kakav je bio nastup naših lidera. Treba se sjetiti onoga što je rekao Richard Hoolbroke, a to je kasnije napisao i u svojoj knjizi – da zasluga za očuvanje BiH prvenstveno pripada Aliji Izetbegoviću. On je vodio računa o tome da se očuva državnost BiH, ali je bio svjestan i svih nedostataka koji prate kompletan projekat. No, bio je uporan u svojim zahtjevima, a išao je dotle da ponekad nije popuštao niti Christopheru, pa se morao uključivati i (tadašnji američki predsjednik) Bill Clinton“, priča Trnka.
„Ipak, najveći gromobran naše delegacije bio je Silajdžić, na kojeg je vršen najveći pritisak. Lako je komunicirao s njima, poznavali su ga dobro, a on se trudio očuvati ono najvažnije po šta smo došli. Čak ga je i Holbrooke smatrao veoma tvrdim pregovaračem“, dodaje.
A šta se dešavalo u paviljonima gdje su bile delegacije Hrvatske i Srbije, ostalo je tajna.
„S njima nismo imali dodira. Rijetke su bile plenarne sjednice na kojima bi svi govorili. Radilo se više o nekom principu ‘shuttle’ diplomatije u kojoj su se dokumenti nosili od jednog do drugog paviljona. Hoolbrokeov tim je kružio tim paviljonima i kada bi se sve dogovorilo oko neke teme, onda bi se u oficirskoj kantini držale plenarne sjednice“, dodaje.
Na kraju je usaglašeno sve osim Brčkog, o kojem će odluka biti donijeta naknadno.
‘Bolno prihvatanje postojanja RS’
“Tako je i završilo. Napravljena je mala ceremonija parafiranja dogovora, dok je Evropi dat ustupak da ugosti zvanično potpisivanje sporazuma 14. decembra”, dodaje.
Navodi da je delegacija BiH u pregovorima bila u najtežem položaju iz više razloga. Ljudi u BiH sa zebnjom su čekali vijesti iz Ohija, dok iza BiH, praktično, nije stajao niko, osim Turske, koja nije imala značajniju riječ. Zbog toga, bh. delegacija je, kaže, morala pristajati na mnoge ustupke.
“Dovoljna je bila samo i činjenica da se u Daytonu odstupalo od demokratskih rješenja, da je prihvaćena Republika Srpska i da je BiH podijeljena na dva entiteta. Svakako, bilo je jako bolno prihvatiti postojanje RS, ali treba se prisjetiti da to pitanje nije niti bilo predmet pregovora u Daytonu, jer je to bilo riješeno ranije, ženevskim i njujorškim principima.
No, ako pogledamo s druge strane, potvrđen je državni kontinuitet BiH, date su garancije za njen suverenitet, političku nezavisnost i teritorijalni integritet, mada to niti dan danas susjedi BiH ne poštuju. Zatim, postigli smo da se omogući povratak izbjeglica i još dosta toga. Nije bilo lako doći do toga jer samo mi nismo imali sponzora. Predstavnici Srba u BiH sjedili su sa delegacijom Srbije, a Hrvati sa hrvatskom, a mi nismo imali nikog. A, pri razmatranju svakog pitanja, morali smo krenuti od činjenice da građani BiH trpe i da više ne mogu trpjeti. Psihološki, bilo je jako teško, jer smo u svakom trenutku morali biti svjesni toga šta šta ljudi u BiH očekuju. Možda neke stvari ne bismo prihvatili, ali smo jednostavno morali“.
Sada, 25 godina poslije, jasno je da je Dejtonski sporazum postao betonska kočnica napretku BiH. Trnka je stava da je Sporazum uradio svoje, no, da je vrijeme da se od njega odstupa.
‘Apsolutno nefunkcionalno uređenje’
„Dejton nam je ostavio nešto pozitvino. Poslije završetka rata je na krilima međunarodne zajednice ostvaren napredak, no, 25 godina kasnije, potpuno je jasno da takva struktura vlasti, apsolutno nefunkcionalno ustavno uređene, nije u skladu sa demokratskim standardima. Isto tako je jasno da se neće moći odlagati promjena ustavne strukture BiH, što se navodi u presudama Evropskog suda za ljudska prava, Suda BiH, pa i Evropske komisije“, kaže Trnka, koji kaže da bi bilo najbolje „napraviti potpuno novi ustav BiH“.
„No, suočeni smo s činjenicom da se određene političke snage otvoreno ili prikriveno suprotstavljaju promjenama. Njima ovakvo stanje i odgovara, zbog čega isključuju mogućnost promjene Ustava. Bez obiljne međunarodne podrške, do toga teško može doći. No, ako bi se išlo dotle da se počnu dovoditi u pitanje benefiti koji uživaju ovdašnji političari, onda bi se možda nešto i pokrenulo“, upozorava Trnka.
Pobjedom Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima, to bi se moglo i očekivati, smatra.
„Signali već dolaze, ne samo od Bidena, već i od Kongresa, apelima da nova administracija krene sa podrškom ustavnim promjenama u BiH. Smatram da je važno da SAD uspostavi partnerstvo sa Evropskom unijom i da zajedno nastupe prema BiH. To su dobre garancije za promjenu naše budućnosti“, kaže Trnka.
