Vjera islam je oblikovana tako da garantuje uspostavu plemenitog i čednog društva, u kojem bogati i siromašni, oni koji imaju i oni koji su u potrebi, moćni i nemoćni mogu sigurno živjeti.
Članove muslimanskog društva posebno karakteriše osjećaj oholosti zbog bogatstva i moći. Međutim, pogledajmo jedan hadis Poslanika s.a.v.s. iz kojega se mogu izvući mnoge pouke.
Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: „Nije siromašan onaj ko prosi od naroda, pa mu se dadne zalogaj ili dva, ili hurma ili dvije. Siromašan je onaj koji nema dovoljno da zadovolji svoje potrebe, njegovo stanje nije poznato drugim ljudima kako bi mu udjelili sadaku, niti on ide da prosi od naroda“.
Nevjerovatno je kako je Poslanik s.a.v.s. htio i bio sposoban da koristi stare arapske pojmove, dajući im nova značenja i naznake, na takav način da je mogao promijeniti način razmišljanja kod svojih ashaba.
U prethodnom hadisu Poslanik s.a.v.s. afirmiše koncept siromašne osobe, i objašnjava da siromašan nije onaj ko prosi od naroda, pa mu se dadne zalogaj ili dva, ili hurma ili dvije, nego da je siromašan onaj ko je u vrlo teškom materijalnom stanju, a opet se suzdržava od prosjačenja i traženja pomoći od drugih ljudi.
Ovo suzdržavanje proizilazi samo iz zadovoljstva i satisfakcije onim što je Allah odredio da osoba ima. Sretna i zadovoljna osoba je ona osoba koja je zadovoljna onim što joj je Allah dao, te onaj ko je siguran da je ono što mu Allah dao baš najbolje za njega. Časni Kur’an na ovu kategoriju ljudi gleda na slijedeći način: „i to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena zarađivati pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti,imućni; poznaćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima. – A ono što od imetka drugima date – Allah, sigurno, za to zna.“ (Kur’an, 2:273)
Ipak, neki siromasi znaju pretjerati u prikrivanju svoje oskudice s namjerom da očuvaju i zadrže svoj ponos. U ovakvom stanju, nastoje da ne povrijede svoj ponos čak i kada im se nešto udjeli na fin i pristojan način. Ovo je, ustvari, u direktnoj suprotnosti sa Poslanikovom s.a.v.s. prakosm koja se vidi u sljedećem hadisu. Salim ibn Adbulah prenosi od svoga oca da je Poslanik s.a.v.s. dao poklon Omeru ibn Hattabu, pa mu je ovaj rekao: „O Allahov poslaniče, daj ti to nekome kome treba više nego meni.“ Na ovo mu je Poslanik s.a.v.s. rekao: „Uzmi, pa ili ga zadrži ili za sebe ili udjeli kao sadaku, i što god ti dođe u formi ovakve vrste blagostanja, a nije popraćeno tvojom pohlepom ili prosjačenjem prihvati, ali ni u kakvim okolnostima ne dozvoli da ti srce čezne za tim.“ Kao rezultat ovoga je da Abdullah ibn Omer nije nikada nekog molio za nešto, niti je šta odbio kad mu se ponudi.
Prema tome, Poslanik s.a.v.s. je učio Omera r.a. da, ako je nekome nešto dato bez da je on to tražio ili žudio za tim, treba to prihvatiti; te ako mu ništa nije dato ne treba da trči za tim.
Shodno tome, navedeni hadis nam govori da je dopustivo da osoba koja je u potrebi prihvati što joj se ponudi, bez prosjačenja i pohlepe.
Prosjačenje nije odobreno
Poslanik s.a.v.s. nas je upozorio na prosjačenje ako nismo u stvarnoj potrebi. Takva praksa ima štetne efekte is ozbiljne uticaje na individue kako u trenutnom tako i u budućem životu.
Hamza ibn Abdullah ibn Omer prenosi od svoga oca da je Poslanik s.a.v.s. rekao: „Neki čovjek neće prestati da prosi i traži od ljudi sve dok ne dođe na Sudnjem danu, a na licu neće imati ni jedan komadić mesa.“ (Muslim)
U drugoj predaji koju prenosi Ebu Hurejre r.a. se navodi da je Poslanik s.a.v.s rekao: „Ko od svijeta traži milostinju, a nije u velikoj potrebi već da bi zgrtao novac, taj traži vatru.“ (Muslim)
Riječi „traži vatru“ znače da je džehenemska vatra kazna za ovaj čin. Drugim riječima, to znači tražiti od ljudi dio njihovog bogatstva ili dio njihove zarade bez prave potrebe za istim.
Kada je prosjačenje dozvoljeno
Sve navedeno ne negira dozvolu za prosjačenje u određenim uslovima. Poslanik s.a.v.s je naglasio da je traženje finansijske pomoći opravdano u određenim situacijama.
Muslim prenosi da je Kabis ibn Muharik el-Hilali rekao: Trebao sam platiti otkupninu pa sam došao kod Božijeg Poslanika, a.s.v.s., zatražiti pomoć a on mi reče:
„Ostani ovdje dok nam ne dođe kakva sadaka pa ću narediti da se tebi dadne!“ Zatim je rekao: „O Kabisa, zaista nije dozvoljeno iskati, osim u tri slučaja:
– kad neko mora platiti otkupninu ili krvarinu dozvojleno mu je iskati koliko da prikupi za otplatu te obaveze,
– kad čovjek pretrpi štetu u svojem imetku, dopušteno mu je iskati koliko da prikupi osnovna sredstva za život i
– kad čovjeka pogodi neimaština tolko da trojica razumnih ljudi iz njegova naroda reknu: – Tog i tog je stvarno pritisla neimaština! Njemu je dopušteno iskati koliko da prikupi osnovna sredstva za život.
Svako drugo iskanje, o Kabisa, propala je rabota od koje čovjek nezakonito jede.“ (Muslim)
Islam podstiče na rad
Konačno, islam svakog muslimana podstičeda bude produktivan član društva, te da ne traži od ljudi njihovu imovinu ili novac. Islam nalaže da svaki musliman mora održavati svoje dostojanstvo i ponos, te ne činiti ništa što bi isto moglo povrijediti ili uticati da ga ljudi gledaju sa poniženjem dok udovoljavaju njegovoj molbi ili prosjačenju.
Prema tome, Poslanik s.a.v.s. ohrabruje one koji su u potrebi da se strpe i da se više potrude da časno i ponosno zarade za život. U hadisu kojeg prenosi Zubejr ibn Avvam se kaže: „Da neko od vas uzme uže, zatim ode na brdo i donese breme drva na svojim leđima, pa ih proda i tako mu Allah sačuva obraz, bolje mu je nego da traži od svijeta, pa mu oni dadnu ili ga odbiju.“ (Buharija)
Zaista je mnogo bolje na leđima donijeti breme drva, pa ga prodati i od zarađenog novca zadovoljiti svoje potrebe, a ostatak dati kao sadaku. Ovakvim činom osoba postaje neovisna i sam svoj gazda. Uistinu je to mnogo bolje nego prositi od drugih i zavisiti od toga hoće li ti dati nešto, ili će te odbiti na takav način da ćeš ostati povrijeđen.
„Ruka koja daje, uvijek je iznad ruke koja prima.“ (Muslim)
Da završimo, iz ovog teksta vrlo lahko možemo uzeti sljedeće pouke:
– Muslimansko društvo treba biti pažljivo prema strpljivim siromašnim osobama,
– Sadaku ne smijemo davati na način koji će povrijediti nečija osjećanja,
– Moramo praktikovati strpljivost i biti zadovoljni onim što imamo,
– Djelovati preventivno prilikom pretjerivanja u strpljivosti
– Izbjegavati prosjačenje bez pravne ili šeriatske opravdanosti,
– Tražiti sve moguće načine da budemo produktivni članovi društva.
