Većina medija objavila je vijest da je lider ruske opozicije Aleksej Navaljni otrovan, ali je uz to stavila upitnik ili neku vrstu ograde tipa “navodno”. Pregledao sam mnoge relevantne izvore i gotovo niti jedan nije izravno povezao ruskog predsjednika Vladimira Putina s uistinu teškim zdravstvenim stanjem Navaljnog. A to je i više nego logično.
Za potrebe ove analize prihvatit ćemo kao neupitnu informaciju iz krugova oko Navaljnog da nije konzumirao ništa osim crnog čaja u zračnoj luci što otvara temeljno pitanje: tko je otrovao Navalnog?
1. Putin nije!
Ova će se teza na prvi pogled mnogima činiti kao da je objavljena na Sputniku ili RT-u, glasilima Kremlja. Trezven i razuman pogled čini ovu konstataciju izuzetno argumentiranom. Navaljni je poznato lice opozicije Putinovom režimu, ali realni je domet njegove moći ograničen. Navaljni je tu već godinama i mnogi ga u Rusiji tretiraju kao dežurnog nezadovoljnika s kojim se ne poistovjećuju. Sustav ima više nego dovoljno instrumenata da ga pušta da djeluje, a ne dozvoli mu da ojača. Da, uspio je izazvati dosta problema svojim antikorupcijskim istragama, snažno je uzdrmao bivšeg premijera Dmitrija Medvedeva, ali njegov je utjecaj i dalje ograničen na Moskvu i neke gradove. Osim toga, bolje je imati protivnika kojeg sigurnosne službe jako dobro poznaju nego ga ukloniti, stvoriti prazan prostor u koji može uskočiti netko novi, nepoznati.
Putin se u ovom trenutku suočava s dva izuzetno ozbiljna strateška imperativa. Prvi je aksiomatski preduvjet nacionalne sigurnosti: Bjelorusija mora ostati vezan uz Rusiju po bilo koju cijenu. Ukrajinski je scenarij neprihvatljiv za Minsk u kojem, indikativno, nema “malih zelenih” s Krima (ruski vojnici bez oznaka pripadnosti). Lukašenko je potrošna roba, Putin traži personalna i ostala rješenja – bjeloruska opozicija je već najavila da svi sporazumi s Moskvom ostaju na snazi. U takvoj mu situaciji ne treba kriza s Navaljnim dok o konačnom rješenju krize u Bjelorusiji raspravlja s Njemačkom, svjestan da Poljska podjaruje ideje Majdana u Minsku.
Moguća je kritika ove teze da bi potenciranjem slučaja Navaljni pala sjena na Bjelarus pa bi Putin lakše riješio tu krizu. Teško, jer bi si time u odnosima s Berlinom i Parizom smanjio manevarski i pregovarački prostor.
Druga je kriza pobuna u Habarovsku gdje se javnost i dalje buni jer je Putin smijenio omiljenog gubernatora. Ta je pokrajina daleko, ali prosvjedi traju dugo i sve se više o njima čuje širom zemlje. Napad na Navaljnog krugu oko njega bi dao dodatni poticaj da pokrenu javnost protiv Putina. I da se izbori, iz dirigiranih, pretvore u neizvjesne. Ili u novi val prosvjeda koji neće početi iz Moskve. Ali bi se u nju mogao sliti.
Zaključak: Putinu je to u ovom trenutku nepoželjan scenarij (10%)
2. Ali zato “mali” Putin
Najveća je vrijednost razvijene demokracije sloboda govora: i na političkoj razini. Ministar u njemačkoj, švedskoj ili nizozemskoj vladi ne boji se reći što misli. Iako to nije ono što misli premijer ili kancelarka. I to se očekuje.
Bitka argumentima, diskusija, bistrenje problema dok se ne nađe suglasno rješenje. Autoritarni režimi to ne poznaju.
Nedavno je to lijepo opisala kineska profesorica Cai Xia: predsjednik Xi bi možda i htio da mu netko kontrira, ali nitko se to ne usudi. Upravo obrnuto, na nižim razina sustava stvara se sustav “malih autokrata”, politički postavljenih kadrova koji smatraju da je ključ njihovog opstanka i, što je još važnije, napretka u oponašanju “velikog autokrata”. U svakom problemu u kojem se nađu misle da treba razmišljati “kako bi to riješio Putin” i onda tako postupiti iako to rješenje vodi u kaos – pri čemu nemaju pojma što Putin stvarno o tome misli. I često Putin tako ne misli.
Regionalni su izbori pred vratima, treba sačuvati pozicije, a Navaljni, koji mrzi Putina, pojavio se nekom lokalnom šefu stranke, grada, gubernije, ispostave službe sigurnosti na vratima. I ovom je palo na pamet da likvidira tog mrskog tipa koji rovari protiv službene vlasti. Nadajući se tako steći naklonost samih vrhova Kremlja. I osigurati napredovanje u službi ili što god već.
Zaključak: Vrlo izgledan scenarij jer takvih je slučajeva u autokratskim državama nebrojeno (tako bi htio Tito) (50%)
3. Netko iz vrha Kremlja
Ova se opcija na prvi pogled čini malo vjerojatnom, ali upravo je zato plauzibilna.
Nije tajna da se u krugu oko Putina dugo vodila borba oligarha i silovika, dviju moćnih struja. Koja se s vremenom proširila u bitno kompleksnije dvorske borbe pojavom novih članova administracije koji u pravilu nisu bili dio ijedne od tih skupina.
Iz izvora u Rusiji stizale su informacije da ideja nove promjene ustava i otvaranja prostora Putinu da nakon 2024. vlada još 12 godina nije naišla na oduševljenje kod mnogih frakcija u Kremlju. Tu je primarno ljudski faktor, ambicija koju javno skrivaju, ali u sebi nose mnogi u vrhu vlasti: zašto bi Putin, kao Staljin i Brežnjev, vladao do smrti?
Primjerice, unutar administracije postoji snažna svijest da je politika prema Kini pogrešna, da Moskva ne smije padati u zagrljaj svoj istočnom susjedu jer će ju ugušiti. U nekim se analitičkim krugovima govori kako bi odnos s Kinom trebalo graditi na ekonomskim temeljima – prodaja energenata – dok bi se sigurnosno i strateški trebalo vezati s EU, primarno preko Njemačke i Francuske čiji je predsjednik Emmanuel Macron tu opciju prije par mjeseci ponovio. Povratak tezi “jedinstvenog ekonomskog prostora od Lisabona do Vladivostoka” koji bi se mogao lakše oprijeti i Kini i SAD-u. S Putinom to nije moguće. Kako će stariti to će biti sve zatvoreniji u svijet svojih ideja – već sada diplomati koji su sjedili na sastancima s njime pričaju da je navikao pričati i ne odgovarati na pitanja: jer u njegovom svakodnevnom poslu nitko ne dovodi u pitanje ono što kaže.
Riječ je o krugu ljudi koji su Rusiju spasili od ekonomskog kraha nakon sankcija Zapada i koji sada, kako prenosi Oxford Economics, vode neočekivano brz oporavak od javnozdravstvene krize: u prvim tjednima kolovoza Rusija je, prema šest kriterija, već na 86% razvoja od razine prije krize, a na kraju travnja je bila na 66%.
Ti krugovi žele oslabiti Putina, imati normalne izbore 2024. godine bez njega, s njim u političkoj mirovini ili na nekom počasnom mjestu. Njima bi moglo biti u cilju otvaranjem slučaja Navalni u jeku krize s Bjelarusom oslabiti Putina. I dati poticaj oporbenim krugovima da uzdrmaju Putina i tako njima otvore prostor za ostvarenje svojih ciljeva.
Konačno, sve promjene vlasti u Rusiji od kraja 19. stoljeća bile su unutar sustava, uključujući raskol boljševika i menjševika. Jeljcin je bio dio sustava, kao i Putin. Birači nikad nisu donijeli promjenu. Sve se događa u Kremlju.
Zaključak: Igranje s vatrom, ali ishod bi mogao biti vrijedan uloženog rizika (40%)
