Medina je postala moja desna ruka. Zahvaljujući njoj ja sam druga osoba. Ispunila je jedan moj veliki san, otvarajući mi prozor u svijet! Tu predivnu osobu upoznala sam na početku šestog razreda i taj dan nikada neću zaboraviti.
Za vrijeme velikog odmora izašla sam u školski hodnik zajedno sa svojim prijateljicama, nedugo zatim u školu su ušle nastavnica vjeronauke i Medina, koja je njena prijateljica, prišle su mi i nakon upoznavanja počeo je i topao razgovor. Iz Medininih očiju je izvirala toplina njene plemenite duše, stalno se smiješila i taj njen osmijeh otklonio je moju tremu, osjećala sam se sretno i zadovoljno u njenom društvu. Zračila je nekom dobrotom, kao sunce koje se pojavi iza oblaka i svojim zrakama razvedri tamu. Nosila je naočale, ali ipak se mogao primijetiti blistavi sjaj, koji je oslikavao njene maslinastozelene oči. Najviše mi se svidio njen prvi pristup meni, pa čini mi se da nije ni primijetila moja kolica. Razgovarajući s njom na trenutak sam i zaboravila na svoje stanje invalidnosti, jer me njen pogled nije odvajao od drugih. Razgovarala je sa mnom kao sa osobom, koja nema neke posebne potrebe.
Dok recimo neke osobe, koje me prvi put vide ostave svoj pogled na meni i posmatraju me tako čudno, pa se ja poslije pitam: „Šta je to tako posebno na meni, pa neke prolaznike ostavim bez daha?“ Bilo kako bilo, Medina je postupila na druga-čiji način i odmah sam shvatila, da je to osoba puna razumijevanja, jer ona zapravo ne prosuđuje ljude na osnovu njihovog izgleda, nego zna da poštuje i cijeni te kao osobu, ne praveći razlike među ljudima. Svojim riječima mi je vremenom dokazala: „ Da biti osoba sa invaliditetom nije neki zabrinjavajući problem, nego to je zapravo samo jedno Božije iskušenje, koje može zadesiti svakoga od nas. “Saznavši da je naime, moja najveća želja, osim one da hodam, naravno bila i da izdam knjigu, jer pisanje poezije i proze pričinjava mi veliko zadovoljstvo, Medina je počela moje pjesme i priče da objavljuje u podlistku za djecu „Ammar“, u magazinu za ženu i porodicu „Bosanska Sumejja.“
Napokon gledajući vidim i slušajući čujem. Do sada kao da nisam bila svjesna, šta se događa u svijetu i oko mene, ali Medina mi je otvorila oči. Ojačala sam, rodila se kao nova i kompletna osoba. Sada, kada pogledam sve do sada ispisane dnevnike, čine mi se kao glupost, a do sada su bili nešto fascinantno, samo zato što sam ispisala na hiljade stranica, koje ponekad niti sama nisam uspjela razumjeti! Vrijeme se mijenja, ljudi se mijenjaju. Živim svoj život, radujem se svakom novom danu, jer ponovo idem u školu i imam novu prijateljicu, koja polahko mijenja moj život, pomažući mi da izdam knjigu i ostvarim svoj životni san, ako Bog da.
Tako su neki moji dani sretni, neki protkani tugom, ali ne žalim za nečim, jer sada sam svjesna, da sve što se događa, događa se s razlogom. Život mi daje lekcije iz dana u dan, te sam sve više upoznata sa realnošću življenja!
Neka ti je lahka zemlja bosanska, tvoja Fikreta! Amin…
Piše: Fikreta Karić
