Jednom, nekakav čovjek posudio novac svom starom prijatelju. Nekoliko mjeseci nakon toga novac mu je zatrebao, te se uputi prema susjednom gradu u kome je ovaj živio, u namjeri da povrati posuđeni novac. Stigavši u taj grad odmah ode do kuće svoga jarana, ali ga ne nađe tamo. Žena njegovog prijatelja bila je kod kuće, te on od nje saznade kako da ga pronađe. Nalazio se u drugom kraju grada, u posjeti svojoj rodbini. Kako bi upućen, tako se čovjek i zaputi.
Na putu naiđe na grupu ljudi koji bijahu krenuli na dženazu. Pošto nije bio u žurbi, odluči da im se pridruži. Mezarje je bilo veoma staro. Zbog nedostatka prostora u njemu i kopanja novih raka, neki stari grobovi bijahu isprevrtani. Dok je junak ove priče stajao kraj svježe iskopanog mezara, primijetio je lobanju kraj sebe. Između dva prednja zuba na lobanji bijaše jedno zrno leće. Bez razmišljanja on uze to zrno i brzo ga proguta.
Upravo tada kraj njega nađe se čovjek bijele brade i svijetloga lica, godine mu se po izgledu nisu mogle odrediti.
„Znaš li ti zbog čega si ovdje danas?“ čovjek ga upita.
Očito zbunjen ovako direktnim pitanjem, on odgovori:
„Tu sam u posjeti svome prijatelju.“
„Ne,“ reče bjelobradi, „ovdje si došao samo zato da bi progutao ono zrno leće. Vidiš, ono je tebi bilo suđeno, a ne čovjeku koji je već duže vremena bio ispod zemlje. On ga nije mogao progutati, jer ono je tebi određeno i moralo ti je doći.“
Ova istina vrijedi za sve stvari. Allah se brine za vašu nafaku. Sve što vam je određeno to će vam i doći.
