Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tokom posljednje posjete Banjoj Luci potpuno je obezvrijedio svoj poziv na bošnjačko-srpski dijalog i pruženu ruku pomirenja Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini. I ranije smo se suočavali s njegovim verbalnim akrobacijama, koje su bile u potpunoj suprotnosti s političkom praksom, ali nikad kao ovaj put to samodemantiranje nije bilo toliko očigledno i s razmakom od nekoliko redova između dva stava koja jedan drugog u temelju pobijaju. U skici neke karikature nakon ove posjete, Vučićeva ruka pomirenja bila bi okićena eksplozivnom napravom, a poziv na dijalog objavljen s antifonima na ušima.
Predsjednik Srbije, tako ću ga oslovljavati u nastavku teksta, jer njegova posjeta nije bila privatne prirode, u jednom od najosjetljivijih krajeva Bosne i Hercegovine kaže da je “Trebinje jedan od najljepših srpskih gradova”. Brojevi su u ovakvim prilikama zgodan alat kako bismo razjasnili problem. Istina je da, prema popisu stanovništva iz 2013. godine u Trebinju živi gotovo 95 posto Srba, oko 3,5 posto Bošnjaka, a Hrvata i ostalih ima tek u obrisima. Prema popisu iz 1991. godine, neposredno pred rat Hrvata je bilo četiri posto, Bošnjaka nešto manje od 18 posto. To je, dakle, isključivi rezultat rata. “Najljepši srpski grad” činile su stare bošnjačke porodice Arslanagići, Bakšići, Babovići, Kapetanovići, Fazlagići, Karamehmedovići, ili hrvatske Budimiri, Vučetići, Vukotinovići, Markovi… Mnogih od njih u Trebinju više nema.
U Sarajevu i Tuzli žive većinom Bošnjaci, ali nisam čuo da je neko sa visokog političkog nivoa Bošnjaka izjavio da su to “najljepši bošnjački gradovi”. Ljubitelji i promotori lika i djela Predsjednika Srbije reći će da sam maliciozan. Ali, nisam to rekao ja, nego, posredno, Predsjednik Srbije. Mada ne znam šta u tome ima najljepše. Ta stalna potreba izražavanja teritorijalne posesivnosti vraća nas u epizode humorističkih serija iz devedesetih, gdje su se autori izrugivali stalnom korištenju termina “srpska zemlja”, “srpske šume”, “srpske reke”…
Ekselencija se prva počela ‘šaliti’
U tom duhu može se reći da je najveći srpski Srbin (čitaj – A. Vučić) poklonio srpskom narodu još jedan najljepši srpski grad. Ovo neodoljivo podsjeća na jednu često emitiranu izjavu tokom haških procesa. Izjava o “najljepšem srpskom gradu” otvara i regionalni spor. Trebinje je geografski u zaleđu Dubrovnika, iz njegove okoline povijesno jezgro ovog grada razarano je devedesetih godina, pa izjava Predsjednika Srbije sigurno neće blagonaklono biti tretirana ni kod najbliže nam članice Evropske unije. Predsjednik Srbije bi trebao znati – ako ne zna, trebalo bi ga posavjetovati – da takvi stavovi štete pretenzijama države Srbije da postane članica ove asocijacije.
Ovakav stav Predsjednika Srbije – sad se sa sigurnošću može tvrditi da nije neoprezan i neodmjeren, nego, naprotiv, suprotno – mogao bi biti i prihvatljiv. Kako prihvatljiv?!, graknut će protivnici predsjednika Srbije. Samo i jedino pod uvjetom – da je to izrekao misleći da su, zbog nekih povijesnih perioda svog trajanja, Beograd i Užice najljepši bošnjački ili Novi Sad i Subotica najljepši hrvatski gradovi. Naravno, niti je Predsjedniku Srbije ovo palo napamet, niti je ovo ozbiljan argument u raspravi, ali “njegova ekselencija” se prvi počeo ‘šaliti’.
Šalu na stranu, ozbiljan političar s ambicijama državnika i regionalnog lidera ne smije sebi dozvoliti ovakav luksuz, ako ima imalo istine u njegovim vapajima za mirom, dijalogom, pruženom rukom pomirenja i sličnim diplomatskim konstrukcijama. Poslije etničkog čišćenja tokom rata, institucionalnog sprečavanja povratka prognanih i izbjeglica, gurati prst u oko onima koje istovremeno poziva na dijalog može učiniti samo neko ko i dalje želi raspirivati netrpeljivost, mržnju i nacionalno označavati teritorij na kojem su jedni poželjniji od nekih drugih. Jer, vratimo se kratko na šaljivo poređenje s Beogradom i Suboticom, nekome sličnog uma i političkih ambicija na drugoj strani moglo bi ubuduće pasti napamet da ove toponime odredi kao svoje političke ciljeve. A to, priznat ćete, ne bi bilo dobro za regionalnu, pa i za evropsku stabilnost. Povijest poznaje primjere kada su se žrtve, usljed nerazumijevanja njihove tragedije, pretvarale u promotore i realizatore agresivne politike.
Ćirilica – ekskluzivna među jednakima
Još malo o nacionalnoj posesivnosti Predsjednika Srbije. Najavio je u Banjoj Luci da se s predstavnicima bh. entiteta Republika Srpska dogovorio o zajedničkoj podršci i zakonskom reguliranju zaštite srpskoj jezika i ćiriličnog pisma. Zašto bi srpski jezik i ćirilica bili ekskluzivno vezani za Srbiju? Bosna i Hercegovina je država u kojoj su ravnopravna tri jezika, srpski, hrvatski i bosanski, i dva pisma, latinica i ćirilica. Dejtonska su kategorija, pa ih samim tim obavezu čuvati i štititi imaju svi oni koji su taj sporazum prihvatili i potpisali. Savjetnici bi trebali upoznati Predsjednika Srbije o porijeklu ćiriličnog pisma, pa bi i ovaj prigovor bio jasniji.
Predsjednik Srbije, po ko zna koji put, zaklinje se u Dejtonski sporazum, nazivajući ga “svetim pismom”. Ali, kad član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda Milorad Dodik poveže pregovore Srbije i Kosova s pozicijom entiteta RS, onda Predsjednik Srbije kaže kako “ima obavezu čuti, saslušati… i želimo da vidimo nešto i u pisanom obliku”. Davanje lažne nade Dodikovim avanturističkim planovima temeljno demantira opredjeljenje ka poštivanju Dejtonskog sporazuma.
Na kraju, manje bitno, ali dok god to Predsjednik Srbije ponavlja, mora se pojašnjavati – Srbija nije garant provedbe mirovnog sporazuma. Tadašnji predsjednik Slobodan Milošević, optužen za ratne zločine, u ime Srbije i entiteta RS stavio je potpis na Dejtonski sporazum kao ugovorna strana. Potpisnice Sporazuma preuzele su obaveze iz tog dokumenta, a svojim potpisima potvrdile međunarodni karakter rata na tlu međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.
Neodoljivo poređenje sa Srebrenicom
Srebrenica je tema Predsjednika Srbije kad želi pojačati emotivne efekte svojih izjava. Kazao je da “znamo šta stvarno misli o užasu koji se dogodio u Srebrenici, ali da očigledno nekima to nije dovoljno”. Jednostavan je razlog zašto nikome osim Predsjedniku Srbije to nije dovoljno. Nije to bio užas i nije se dogodio. Zločin genocida u Srebrenici je planiran, izvršen, potom su ga počinitelji i nalogodavci pokušali zataškati i ukloniti dokaze, na kraju ga na najprizemniji način negiraju. Sve je jednostavno i stane u jednu rečenicu. Zašto je to problem izgovoriti, Predsjedniče Srbije? I to bi bilo dovoljno.
Prateći posjetu Predsjednika Srbije Banjoj Luci, vidio sam fotografiju koja je izazvala mnogo pažnje na društvenim mrežama. Dugo sam razmišljao da li je moje poređenje pretjerano. I odlučio da nije, zbog besprizorne manipulacije o kojoj bi imala šta reći i udruženja za zaštitu prava djece. Ta fotografija sa gradilišta iz Banje Luke neodoljivo me podsjetila na Srebrenicu kasnog popodneva 11. jula 1995. godine u blizini “bijele kuće”. Još kad su pomenuli da je Predsjednik Srbije dijelio slatkiše, više nisam imao nikakve dileme. Još samo ne znam jesu li slatkiše pokupili kad su novinari ugasili kamere…
Zaključak je jednostavan. Kad mirotvorac ide u Bosnu i Hercegovinu s ispruženom rukom pomirenja, ne nosi u njoj eksplozivnu napravu. Ako Predsjednik Srbije nastavi tako dolaziti u zemlju koju kaže da poštuje i pozivati na dijalog, neka se samo sjeti svojih riječi izgovorenih u gomili blagoglagoljivosti u Banjoj Luci: “Razumem sve što radite … razumem sve političke prilike … razumem i unutrašnje prilike … ali šta će vam biti rezultat?”
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
