Mladi danas odrastaju u vremenu gdje su im sve informacije na dlanu, a cijeli svijet je udaljen samo nekoliko klikova.
Opasnosti koje su nekad bile na ulici sada su prisutne u njihovom domu. Od rodjenja su okruženi malim ekranima, potencijalnim rizicima koje nosi savremena tehnologija. Razlog za oprez predstavlja i sve veća “holivudizacija” stvarnosti na društvenim mrežama koja čini zlo jer nameće virtualne trendove kako su materijalno bogastvo i prestižni status jedini izvor sreće. U principu to je lažan privid jer su ljudi iza telefona, tableta ili televizora često nezadovoljni, neispunjeni i bezvrijedni, nešto sasvim drugo nego kako se prikazuju i koji očekuju potvrdu okoline.
Ovakav pristup može posebno negativno da djeluje na mladju populaciju koji su najčešći korisnici interneta, društvenih mreža i kao takve su najugroženija ciljna grupa većine pojavnih oblika zloupotrebe. Njihova ranjivost u informacionom i bezbjednosnom smislu potiče prije svega zbog njihovog neiskustva i naivnosti, te njihovog rizičnog ponašanja kao poslijedice nedostatka svijesti o mogućim neželjenim posljedicama.
Korišćenjem digitalnih alatki za učenje, druženje i društveno angažovanje, izlažu se novim rizicima kao što je nasilje, neprikladni sadržaj, kontakt sa nepoznatim ljudima, a veliki rizik za njihov razvoj predstavlja i prekomjerna upotreba digitalnih uredjaja.
Naime, mladi imaju puno problema koje nemogu uvijek da prepoznaju i objasne, susreću se sa različitim pojavama i prijetnjama bez prethodne psihološke zaštite.
Probleme uglavnom nemogu sami da rješe ili pak neznaju kome da se obrate za pomoć. Činjenica je da moderno vrijeme nije doprinelo većoj sigurnosti i zaštiti djece i mladih od brojnih opasnosti. Naprotiv, prijetnje, čak i one koje ugrožavaju njihov život postale su opasnije, učestalije i sveprisutnije.
Ciljana edukacija, kao i razgovori sa roditeljima igraju najznačajniju ulogu u prevenciji i rješavanju ovog problema koji netreba biti imperativ već svojstvo prirode svakog čovjeka. Ipak, mora se reči da društvene mreže nisu nužno, ni loše ni dobre, one su jednostavno onakve kakvima ih sami napravimo.
“Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne preduzimaju”, rekao je Albert Ajnštajn (Albert Einstein).
Da bi barem djelom učinili ovaj svijet ljepšim mjestom za život ljudi i odrastanje djece, moraju se preduzimati mjere.
Mnoge zemlje u svijetu uvode obaveznu edukaciju na gotovo svim obrazovnim nivoima. Unapredjuje se kvalitet vaspitno-obrazovnog rada primjenom savremenih pedagoških pristupa i vrše se reforme školskog sistema.
Nastavni predmeti – osnovne sigurnosti, lične i društvene samozaštite postaju realnost.
Na ovakav se korak odlučuju zbog širenja velikog broja lažnih vijesti putem interneta, a koji su za posljedicu imali veliki broj kidnapovanja i ubistava.
U vezi s tim, postoji poseban model širenja i objavljivanja informacija javnosti u specifičnim slučajevima nestale ili otete dece. Nastao je u Sjedinjenim Američkim Državama (1996) i uspješno funkcioniše u mnogim drugim državama – Francuskoj, Nemačkoj, Belgiji, Holandiji, Španiji, Italiji, Grčkoj, Češkoj, Malti, Rumuniji, Bugarskoj, Velikoj Britaniji…
Taj sistem obaveštavanja naziva se “Amber Alert”. Naziv je dobio po Amber Hagerman, devetogodišnjoj djevojčici iz Teksasa (SAD), koja je oteta i ubijena.
Koncept je jednostavan – u slučaju otmice ili nestanka, policija i tužilastvo preko ovog sistema alarmiraju medije, koji odmah prekidaju televizijski ili radijski program ovom vješću, mobilni operateri šalju poruke korisnicima, na reklamnim ekranima u gradovima, na bankomatima, internetu, na auto-putevima, benzinskim pumpama, bilbordima ispisuju se podatci o nestalom djetetu kako bi doprli do gradjana, zapamtili lice djeteta i potencijalno ga uočili ili bar imali validne informacije koje bi policiji mogli da pomognu u potrazi. Iskustvo pokazuje da se djeca više i uspješnije pronalaze zahvaljujući ovom mehanizmu i vjeruje se, da su veće šanse da će otmičari pustiti dijete kada otkriju da je objavljen Amber Alert.
Važno je napomenuti, da se ne alarmira u svim slučajevima nestanka djece. Neophodno je najprije da se jasno uspostavi nedvosmisleni i opravdani kriterijumi prema kojima se, po kratkom postupku, odlučuje da li odredjeni nestanak treba da bude objavljen u cilju alarmiranja najšire javnosti ili ne.
Svaka od država ima slobodu da uvede svoje kriterijume u odnosu na potrebe koje proizilaze iz sopstvene prakse. Kriterijumi mogu biti, godište djeteta, potvrda policije da objava alarma neće ugroziti djetetov život, sumnja da otmičar ima namjeru da povrijedi dijete, nepoznate okolnosti nestanka i td.
Objektivna je mogućnost da se ovakav princip objavljivanja primjeni i za neke druge situacije koje mogu ugroziti bezbjednost, zdravlje i život ljudi.
Ova problematika se svakako treba ticati svih nas i o njoj se mora pričati dovoljno. Većina ljudi skoro uvijek misli da se to dešava nekom drugom i da neće baš njih to da snadje i svakako je neophodna angažovanost svih društvenih aktera.
Ipak, značaj prevencije u vidu edukacije, posrednog i neposrednog unapredjivanja bezbjednosne kulture i podizanje svjesti kod ljudi o narastajućim problemima u društvu je najbolji i najefikasniji način borbe protiv pojava koje ugrožavaju bezbrižno djetinjstvo i odrastanje djece, čime se ujedno štiti i cjelokupno društvo za ostvarenje sigurnijeg i boljeg mjesta za život.
Piše: MSc. Senad F. Bajrami
