Svijet posmatran iz malog, tihog turističkog mjesta na periferiji izgleda drugačije, vrlo drugačije od onog koji vide stanovnici velegrada.
Kad si u velikom gradu, čini ti se da stojiš u metežu, da se svijet velikom brzinom okreće oko tebe. To izaziva euforiju i dezorjentisanost: češće nego ljudi iz provincije, oni iz velikog grada znaju umisliti da su bitni – oni i ono što čine.
Posmatran iz provincije, posmatran dok stojiš kraj mora, svijet se kreće lijeno i trapavo: vuče se kao blavor.
Mi u provinciji drugačije i čujemo. Mačka, tako hitra i tako spretna, često završi pregažena. Ona čuje izvrsno. Čuje, zapravo, odveć dobro. Opasnost je, kažu joj čula, svuda oko nje. Od koje se opasnosti prije skloniti, misli grozničavo mačka dok prelazi cestu. Neke opasnosti su veće, neke dolaze brže. Ljudi iz veljih gradova su kao mačke: uspješno izbjegavaju ono što juri ka njima. Do jednom. Točak istorije gazi ravnodušno kao točak kamiona: onaj za volanom niti ne osjeti da je nekog ili nešto pregazio.
Nešto se gadno zbiva
U provinciji se, kao u pjesmi Paula Simona, uglavnom čuje tišina. Glas o važnim zbivanjima, buka istorije, do nas dopire kao eho. Kao zvuk oluje koja bjesni daleko, negdje na liniji horizonta. Uz malo sreće, misliš, nas će mimoići.
U provinciji, na moru, vrijeme ne teče linearno, nego ciklično: od ljeta do ljeta. Tada se, ljeti, zarađuje ono što će se trošiti u ostatku godine. Za mlade, ljeto je vrijeme kada počinju ljubavi, one koje završavaju već na jesen. Stariji ljeti, kada dolaze iseljenici, dogovaraju brakove i svadbe: stvari za koje ljubav ne samo da nije nužna, nego ih često i kvari.
Najednom, svijet kao da je provinciji došao na noge, da joj se pokloni na njenim plažama.
Ljeto je vrijeme kada provincija eksplodira, kao plod nara: sve te strasti, ambicije, zanosi, obećanja i iluzije mogućnosti, sve ono što je bilo i opet će biti zatomljeno.
Sve to traje kratko, nestane u sfumatu poznog avgusta. Već u septembru grad je snen i klonuo: kao tijelo nakon esktaze.
Kada provincija otvori škura svojih soba za izdavanje, otvori terase restorana i kafea, po pješčanim dinama i kamenim uvalama posije suncobrane i ležaljke, a ljudi ne dolaze – nešto se gadno u svijetu zbiva.
Tako je bilo ratnih devedesetih: ljudi koje ubijaju granate i snajperi obično imaju preča posla od ljetovanja na moru.
Grad je prazan i ove godine. Razlog, ovoga puta, nije oružje, nego virus.
Informacije o broju zaraženih, zatvorenim granicama, ograničenjima kretanja i mjerama eksperata za javno zdravlje prate se onako kako su se nekad pratile vijesti sa ratišta. A odatle, sa bojišnica i iz epidemioloških štabova, dobre vijesti ne stižu. Samo njihovo postojanje loša je vijest.
Kao Kilimandžaro i Kolumbo
Kažu da nada umire posljednja. To je tek djelimično tačno: glupost je izdržljivija i dugovječnija. Kako bilo… Uskoro će jul i nada da će gosti na koncu ipak preplaviti grad jošte živi, kao što je u himni Titove Jugoslavije živio duh naših djedova.
Velika, pješčana ulcinjska plaža dugačka je gotovo trinaest kilometara. Na njenim prvim kilometrima brčkaju se oni koji su iz Rožaja izbjegli od korona virusa. Na rep plaže i na rijeku Bojanu vikendom se spuštaju Podgoričani. Tamo su fancy restorani, kućice na vodi i kajterske plaže. Koje su juče, bila je subota, bile pune. Na tim plažama zabava počinje tek u popodnevnim časovima. Njihovi gosti, kao i maestral, stižu iza podneva. To znači da ujutro tamo mogu povesti dijete.
„D’olcinium“ je, recimo, čist kao švajcarska apoteka, ni u pijesku ni u vodi nema niti papirića, a izgleda kao da je na Karibima, ili na afričkoj atlantskoj obali. Dijete bi tu moglo naučiti plivati. Kada poraste, moglo bi naučiti kite surf. Sa tim mogu živjeti: sa mišlju da ću jednom sjedjeti u plažnom baru, srkati džin tonik ili mojito i gledati na pučinu, pokušavajući da razaznam koji od kiteova što nosi ih popodnevni maestral vuče surf-dasku mog djeteta.
No, mnogo je godina između danas i ostvarenja te maštarije. Još važnije: mnogo ljudske gluposti, zadrtosti, primitivizma i restlova prošlosti, svega onoga što nas sve unesrećuje već trideset godina.
Dobro: vikend je, dan je topao i blještav, uskoro ćemo u kola pa na pijesak. Zagledaću se u obronke Možure i albanska brda u daljini. Tako bi mogli izgledati brjegovi Kilimandžara, pomisliću. Onda ću pogledati ka pučini. Isti azurni prizor vidio je Kolumbo prije nego je otkrio Novi svijet, pomisliću.
On će, svijet, u nedjeljno jutro izgledati bezbrižan i pun obećanja. Onakav kakav nije.
