U Hrvatskoj je nedavno objavljena knjiga Devedesete: Kratki rezovi, niz tekstova znanstvenika mlađe generacije, koji kroz područja kulture, politike, ekonomije i druge diskurse progovaraju o tom turbulentnom desetljeću na ovim prostorima i posljedicama koje je ostavilo trag do danas i bitno određuje budućnost Hrvatske i područja bivše Jugoslavije.
Kompleksnim područjem kulture, pojma koji u sebi sadrži sveukupnost, cjelovitost i međusobnu prožetost svih sfera društvenog života, u posebno širokim okvirima pozabavila se Maša Kolanović, višestruko nagrađivana spisateljica s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Složen odnos kulture i ekonomije, kaže Kolanović, nije samo specifičnost devedesetih, već se oduvijek u tradicionalno ekonomskim prostorima proizvode kulturalna značenja, kao što se i kroz kulturne reprezentacije i procese formira ekonomski diskurs koji prenosi kulturna značenja.
Nacionalistički kič i kapitalizam
“Sve do nedavno smo manje pozornosti obraćali na taj odnos kad su devedesete u pitanju. Našim je društvenim pa i analitičkim imaginarijem na svojevrstan način harao rat i kulturu smo promatrali kroz, prije svega, nacionalno identitetsko pitanje pa nam je ispod radara prošla domestifikacija kapitalizma upravo kroz kulturne procese. Pritom mislim na kapitalizam ne samo u užem ekonomskom smislu, već kao afektivnu kategoriju, određeni vrijednosni sustav kao što i kulturu ovdje sagledavam na tragu kulturalnostudijskih određenja kao ‘cjelokupan način života'”, navodi Kolanović.
Ako je s jedne strane ranih 90-ih nacionalistički kič u kulturi bio dominanta, treba uvidjeti kako su se paralelno uvodile poželjne vrijednosti materijalnih statusnih simbola, brzog bogaćenja i poduzetništva, što je bilo vidljivo na razini svakodnevice – primjerice, u reklamama.
“S druge strane, na niz je kulturnih razina jasno označen nepoželjan set vrijednosti povezan sa socijalizmom, ponajprije u vidu tzv. egalitarnog sindroma. U to vrijeme, na intelektualnoj sceni, javljaju se, primjerice, prijevodi djela autora koji eksplicitno zagovaraju neoliberalizam i diskurzivno ‘pokapaju’ i delegitimiraju socijalizam”.
Radnici i industrija su izbačeni iz kulturnih reprezentacija, a socijalistički i antifašistički simboli nestaju s pozornice.
Socijalizam i ‘dijabolično ubrzanje’
“Ti su procesi nagrizanja, doduše, u određenoj mjeri započeli već i u razdoblju kasnog socijalizma, ali u devedesetima su dobili dijabolično ubrzanje”.
Jugoslavija je u svemu tome, kaže, iznimno složeno pitanje i zbog toga što socijalizam i kapitalizam u praksi nikada ne postoje čistom obliku.
“Kapitalizam, uza sve svoje specifičnosti na ekonomskom planu, predstavlja i specifičan sustav vrijednosti koji uključuje kompetitivnost, konkurenciju, privatnu i poduzetničku inicijativu, fleksibilnost, prihvaćanje rizika i manje socijalne sigurnosti drugo. Te se vrijednosti koncentrično šire i utječu na načela kao što je, primjerice, pridodavanje monetarne vrijednosti svekolikim društvenim i kulturnim konfiguracijama. Takva se nova moralna ekonomija po svome karakteru i konfiguraciji značajno razlikuje od one kakva je, barem oficijelno, bila upisana u ideju socijalizma, a predstavlja i eksplicitniji i radikalniji oblik ‘života’ kapitalizma i u usporedbi s onim kakav je bio poznat u jugoslavenskoj verziji tzv. tržišnog socijalizma, kada se koketiranje s kapitalizmom ostvarivalo kako na ekonomskom, tako i na kulturnom planu”, zaključuje Kolanović.
Duško Petrović s Odsjeka za etnologiju i kulturalnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, tematizirao je ‘demokratizaciju nasilja’, problematizirajući vlastito, ali i tuđa iskustva.
Atmosfera nasilja
“Većina mojih sugovornika spominje nejasne i snažne afekte te govori o nekakvom nejasnom psihološkom stanju koje su često općenito označavali pojmom atmosfera. Ta riječ izražavala je nekakvo sveprisutno, ali i teško odredivo afektivno stanje. Kako bi precizirali o kakvom psihološkom stanju je riječ, dodali bi još – strah, psihoza, histerija, nelagoda i slično”, navodi Petrović.
Nadolazeću ratnu stvarnost nisu, kaže, definirali kroz jasne prostorne i vremenske kategorije te se stječe dojam da se neka vrsta rata vodila posvuda i kontinuirano u svakodnevici – u zgradi, na ulici, kvartu.
“Pritom se osjećaj egzistencijalne ugroze od nadolazećeg neprijatelja – u slučaju BiH i Hrvatske – miješao i ispreplitao s osjećajem nesigurnosti koji je istodobno bio potaknut prisustvom pripadnika vojnih jedinica ali i paravojnih postrojbi, kao i naoružanih civila te različitih nasilnih grupa”.
Prevladavajuća društvena situacija bila je da se jugoslavensko društvo raspadalo, a s time i ključne državne institucije, koje su gubile legitimitet, a zakoni su se, navodi, primjenjivali djelomično ili selektivno.
“Područja sukoba, nasilja, nereda i nesigurnosti širila su se i izvan zona izravnih sukoba službenih vojnih i policijskih snaga. U tim okolnostima pojavilo se ‘neslužbeno’, kapilarno nasilno djelovanje. Riječ je bila o ‘demokratiziranom’… nasilju pojedinaca te manje ili više organiziranih skupina, potaknutih bezakonjem, prema prvenstveno etnički obilježenim ‘Drugima'”.
Nasilje kao norma
Državne institucije su to, kaže, često tolerirale i kršeći pravila i norme te selektivnim djelovanjem i poticale – nasilje u raznim oblicima postalo je normom društvenog djelovanja, u svim svojim oblicima.
“To znači da su nasilje mogli počiniti susjedi, kolege na poslu, djelatnici u javnim institucijama, direktori poduzeća, prolaznici, policajci izvan i unutar radnog vremena, vojnici na dopustu, političari i svi oni koji su osjećali da nekažnjeno mogu činiti nasilna djela uz određeno političko i društveno opravdanje”.
Naslijeđe toga, smatra, postoji i danas – dominantne političke stranke i prevladavajući narativi ne žele se sjećati takvih slučajeva te je većini građana teško priznati da su njihova društva nastala na nepravdi.
“Većina građana i dalje trpi posljedice tog ‘izvornog grijeha’. Počinjena nepravda prema etnički nepoželjnima ubrzo se poopćila i ‘prelila’ na sve građane, bez obzira na njihov etnički identitet. Izvanzakonsko djelovanje, koje je isprva bilo motivirano etničkim neprijateljstvom, stopilo se s oportunizmom i kriminalom prema građanima ‘ispravnog’ etničkog porijekla”.
Utjecaj takvog stanja na logiku djelovanja državnog aparata, zaključuje, bio je poguban jer je bespravno i nelegalno djelovanje postalo njegovim sastavnim dijelom, uvodeći politički legitimiranu korupciju.
Domagoj Račić iz tvrtke Mreža znanja, u svome se tekstu bavio vlasništvom i upravljanjem tvrtkama desedesetih.
Ovladavanje društvenom imovinom
Središnje tranzicijsko pitanje, navodi, nije bilo očuvanje i razvoj poduzeća i nacionalnog gospodarstva, nego ovladavanje imovinom društvenih poduzeća uz snižavanje troškova, najčešće otpuštanjem i prijevremenim umirovljenjem radnika – transformacija vlasništva i institucija.
“Uz bivše socijalističke direktore i dio radnika, u privatizaciji u samostalnoj Hrvatskoj sve više sudjeluju pojedinci povezani s političkom elitom, odnosno HDZ-om. Time se stvara osnova za neki oblik ‘nacionalnog’ kapitalizma u kojemu odabrani tajkuni, umjesto igranja uloge ‘dobrog gazde’ ili ne znaju ili ne žele upravljati poduzećima na ekonomski uspješan i socijalno pravedan način”, kaže Račić.
Pokazalo se, navodi, da je jednostavnije prenijeti vlasništvo na nove poduzetnike i zauzeti menadžerske pozicije, nego steći upravljačke kompetencije i socijalni kapital, a usporedno su se demontirale institucije socijalizma, koje su imale manjkavosti.
“No, ne zamjenjuje ih se demokratskim i zakonitim upravljanjem po liberalno-demokratskim načelima, nego vakuumom nedovršenih institucija i političkog voluntarizma. Ratne i poratne prilike u kojemu se sve zbiva mogu služiti kao izgovor, ali zapravo služe kao optužba nositeljima vlasti onoga vremena. Umjesto da podršku koju su imali iskoriste za izgradnju demokratskog društva i tržišne ekonomije, iskoristili su ga za ovladavanje polugama vlasti i izgradnju klijentelističkih mreža od kojih mnoge opstaju do danas”.
Iako se ideološko ‘klatno’ prividno pomaknulo prema zapadnim uzorima, prevladavajuća uloga države i političke elite u gospodarstvu je, navodi, opstala, a napose se izražavala u privatizaciji, (ne)izgradnji institucija, kontroli nad financijskim sektorom, javnim poduzećima i klijentelizmu.
Marginalizacija radništva i autoritarnost menadžera
Tranzicija u kapitalizam donijela je marginalizaciju radništva u privatnom sektoru i iščezavanje participativnih modela upravljanja.
“Autoritarnost novih menadžera u donošenju odluka gotovo da je ponuđena kao progresivan model ponašanja, napose u kriznim uvjetima rata i poraća. Jedna od posljedica te promjene je i gubitak pozicije radništva kao implicitnog partnera političke elite. Njihovo mjesto zauzima dio povlaštenih poduzetnika, dio klijentelistički ustrojenog javnog sektora i nove skupine koje daju podršku i legitimitet vlasti, poput ratnih veterana”.
Posljedice se, ističe, osjećaju i danas – dio socijalističkih korporacija dezintegriran je u modelu ‘prazne ljušture’ – smanjenje ekonomske aktivnosti i broja zaposlenih, gubitak imovine – a ostala bivša socijalistička poduzeća uglavnom prelaze u model rentijerske korporacije, koji uključuje i nezakonitosti.
“Oportunističke poslovne modele, zlouporabu tržišne snage i neadekvatnog znanja potrošača te premala ulaganja u nove proizvode i nova tržišta. Rentijerske korporacije su prilagođene poslovanju na relativno zaštićenom domaćem tržištu, čime su smanjene prilike za novonastala mala i srednja poduzeća i ostale potencijalne poduzetnike”.
Iako, zaključuje, nije istraživao situaciju u drugim zemljama sljednicama SFRJ, pretpostavlja da sve dijele mnogo srodnih problema.
