Veliki dio našeg svijeta se ne miri sa takvom situacijom. Svakim danom raste broj ljudi koji tako razmišljaju, te se odlučuju da svoju sreću pod suncem potraže u nekoj ekonomski sretnijoj i stabilnijoj zemlji. Razmišljanje jednog čovjeka koji je na taj način postupio, opjevao je Ekrem Jevrić u pjesmi koja ga je proslavila “Kuća pos’o, pos’o kuća” iz 2010. godine.
Malo je pjesama koje su snažniji utisak ostavile u javnosti od Ekremove kultne pjesme. Lavina komentara, uglavnom negativnih i iščuđavanje da neko stvarno pjeva na način na koji je Jevrić pjevao obilježili su objavljivanje ove pjesme. Ismijavanje je, naravno, bilo obavezno.
Ekrem je, dakle, svoju sreću potražio u dalekoj Americi. Počeo je da zarađuje neuporedivo više nego što je zrađivao na našim prostorima. Međutim, ubrzo je uvidio da mu to ne predstavlja jedinu sreću u životu. Naviknut na opuštanje i uživanje u društvu i kafani, počeo je da saziva društvo da odu negdje na čašicu razgovora. Međutim, poziv na druženje odbijaju svi redom. Tada je shvatio da je došao u svijet gdje se samo radi, uz minimum kućnog odmora, te da se vremena i želje za društvom i kafanom jednostavno nema. Tako je i nastala pjesma “Kuća pos’o, pos’o kuća”.
Osim tog fenomena Jevrić je u svojoj pjesmi donio i neka druga zapažanja. Primijetio je da se u tom načinu života koji priznaje samo rad, majke ostavljaju djecu i odlaze na posao. To smatra grijehom jer vjeruje da su djeca najveće bogatstvo – imanje kako kaže u pjesmi.
Ipak, da nije sve crno, odnosno da taj njegov ogromni, nesagledivi Njujork ima i svojih vrlina, Jevrić takođe zapaža. U svoj svojoj monumentalnosti jedan takav grad donosi i ogroman broj žena koje u njemu žive. Jevriću, čovjeku koji voli život, uživanje i druženje to donosi posebnu radost, pa mu muke oko konstantnog rada bivaju olakšane.
Ovu pjesmu možemo shvatiti kao parodiju jednog načina života, razmišljanja, pjevanja, pisanja stihova, komponovanja muzike. Bućkuriš od melodije, stihova i interpretacije, koji je toliko nakaradan da je morao postati hit…
