Koliko puta dnevno čujemo da je korona virus „veliki izjednačivač“, jednako pogađa svjetske lidere i vozače autobusa?
Treba li nam utješna biti činjenica da je smrtonosni virus nit koja ujedinjuje naše čovječanstvo sastavljeno od u sve većoj mjeri nejednakih društava?
Ova uobičajena fraza ne prolazi test. Dok advokati i bankari rade u sigurnosti svog doma, slabo plaćeni profesionalci kao što su njegovatelji, bolnički čistači i vozači kamiona i dalje rade u okolinama u kojima su izloženi većem riziku da se zaraze ovom bolešću.
Samoizolacija nije opcija za ranjive zajednice kao što su izbjeglice ili beskućnici. A neke su zajednice očito ranjivije na ovu bolest: u saveznoj američkoj državi Louisiani, naprimjer, 70 posto preminulih od bolesti COVID-19 čine Afroamerikanci, a ipak afroamerička zajednica čini samo 33 posto populacije ove države.
Laž o jednakosti
Kako pandemija uzima maha na južnoj hemisferi, navodna jednakost pred COVID-19 bit će razotkrivena kao laž, što je uvijek i bila.
Jedinice intenzivne njege su se urušile pod pritiskom u Kini, Evropi i SAD-u. Veliki dijelovi svijeta suočavaju se sa drugačijim scenarijem. Gaza ima nekih 20 mehaničkih respiratora za dva miliona ljudi, Centralna Afrička Republika ima tri respiratora i pet miliona stanovnika; a Burkina Faso ima 12 kreveta u intenzivnoj njezi za svojih 20 miliona građana.
Možemo se nadati da će mlađa populacija u ovim državama pomoći da se ublaže posljedice covida-19. Ali mnogi već boluju od tuberkuloze, side, raznih nepoznatih bolesti i zaraznih bolesti kao što su kolera, ospice ili malarija. Zaraziti se korona virusom pored svega ovoga može biti smrtonosna kombinacija.
Radna pretpostavka za sada je da će obrazac opasne zaraze u najmanju ruku biti na nivou onih u Aziji i Evropi: 80 posto neće trebati hospitalizaciju, ali nekih 20 posto hoće. Većini ovih drugih trebat će terapija kisikom, a punoj četvrtini će trebati mehanički respirator. Za one bez takve njege smrt usljed gušenja je neizbježna.
Kisik i respiratori će biti razdjelnica između sjevera i juga, baš kao što je to bio pristup antiretroviralnim lijekovima na početku pandemije side 1990-ih. Godinama su Ljekari bez granica pojačavali projekte liječenja antiretroviralnim lijekovima u Južnoj Africi kako bi pokazali da ova podjela nije ni nužna ni prihvatljiva.
Nedostatak resursa
Mi i drugi smo odbili prihvatiti poricanje ozbiljnosti krize i fatalnu ravnodušnost prema ljudima koji nisu mogli priuštiti kvalitetnu njegu.
Moramo odbiti prihvatiti i ovu podjelu po pristupu kisiku također.
COVID-19 se brzo kreće. Prenosi se lako, a vrijeme između zaraze i fatalnog kraja obično je kraće od mjesec. Ovaj put imamo sedmice, a ne godine, da pojačamo napore, ako želimo napraviti razliku.
Besprimjerni izazov bolesti COVID-19 za bogate države može se činiti nepremostivim u okolinama kojima nedostaje resursa. Loše opremljena ministarstva zdravstva neizbježno će biti najviše pogođena.
Prije svega, jaz između dostupne njege i potencijalne potražnje je ogroman. U bogatim državama se medicinski kisik uzima zdravo za gotovo. Ugrađen je u zidove svake bolničke sobe putem sofisticiranih cijevnih sistema.
U bolnicama u kojima mi radimo, to naprosto nije slučaj. Koncentratorima kisika potrebna je stabilna struja. Ili moramo koristiti kisik u bocama, što nije praktično rješenje za bolest u kojoj je pacijentima kisik potreban danima ili sedmicama. Na mnogim mjestima, naprosto nema zaliha medicinskog kisika.
Zatim, mali je broj humanitarnih organizacija koje imaju znanje ili logistički kapacitet da pruže vrhunsku medicinsku njegu u najboljim vremenima. Sada smo suočeni sa novim virusom koji zahtijeva visoko specijalizirane vještine i intubaciju u trajanju od nekoliko sedmica za svakog pacijenta. Iako je MSF stručan za vanredna stanja i odgovore na epidemiju, mi rijetko izvodimo intubaciju dužu od nekoliko sati ili dana za pacijente s traumatskim ozljedama u našim bolnicama u ratnim zonama.
Socioekonomska trijaža
Ipak, MSF planira pružiti esencijalnu njegu kritičnih slučajeva sa terapijom kisikom, a na nekoliko lokacija, pomjeriti svoje granice da pruži intenzivnu njegu sa mehaničkim respiratorima. Moramo osporiti ovu podjelu, ovu „socioekonomsku trijažu“ gdje manjine, ranjive grupe, stanovnici sirotinjskih četvrti, i u nekim slučajevima cijele populacije, neće imati pristup njezi i kisiku.
Ali ništa od ovog neće biti moguće ako ne prevaziđemo trenutne prepreke. Treba biti omogućena sloboda kretanja preko granica za medicinsko i humanitarno osoblje. Trebaju biti ukinute zabrane na izvoz medicinske opreme, lijekova i zaštitne opreme u posebno ranjivim državama. Novoproizvedena medicinska oprema, lijekovi i zaštitna oprema za radnike na prvoj liniji moraju biti dostupni i preko nacionalnih granica.
Moramo odbiti politike koje ostavljaju polovinu svjetskih pacijenata da se suoče s pandemijom bez pristupa kisiku i intenizivnoj njezi dostupnim na sjeveru. Potrebni ste nam vi, koji čitate ovaj tekst, gdje god da ste u svijetu, da odbacite politike koje očekuju da jug pristane na sapun i letke koji im govore da peru ruke. Moramo svi odbiti da prihvatimo da bi hiljade ljudi koje obole od COVID-19 trebale umrijeti – zbog manjka kisika.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
