Madžid je mladić koji je napunio 17 godina. Otac mu je bio jedan od najvećih trgovaca u gradu u kojem su živjeli. Dolazeći na džumu namaz, Madžid je upoznao lokalnog imama i sa njim se sprijateljio. Imam je bio iskren čovjek, prenio je na Madžida svu dobrotu koju je Madžid i prihvatio. Zavolio je Allaha i Njegova Poslanika. Slast je osjećao u namazu, postu i učenju Kur’ana. Madžid je napokon sebe našao, našao je svoj mir i spokoj.
Međutim, Madžidov otac je počeo da primjećuje nagle promjene na svom sinu a koje mu se nikako nisu sviđale. Njegov otac je bio čisto čovjek kojeg je samo zanimala zarada i ovosvjetska uživanja, praktikovanje vjere mu je išlo na živce i smatrao je to zaostalim. Nije htio da mu sin bude neki ekstra vjernik, htio je da uživa u svim slobodama kao i njegovi vršnjaci. Otac je postajao sve agresivniji prema njemu. Znao je upasti u njegovu sobu, uzeti mu Kur’an iz ruku te postavljati pitanja koja nemaju veze sa stvarnošću, ali bijes je bio jači od njega.
Pitanja su bila: “Zašto klanjaš, zašto toliko učiš Kur’an, jel neko umro, šta se dešava u tvojoj glavi“?
Sve je bilo izdržljivo dok Madžid nije počeo ujutro na rani sabah da budi oca, svoga oca koji nije već 25 godina klanjao niti jedan rekat. Otac se naljutio i otišao do lokalnog imama kod kojeg Madžid uči Kur’an.
Prišao mu je ljutito i rekao: “Zašto ste mi dijete upropastili“?
Imam se nasmijao i rekao: “Nisam ja njega upropastio, on je krenuo pravim putem, vaš sin zna napamet šest džuzeva Kur’ana, redovno obavlja namaz, ne znam šta je u tome loše“?!
Onda se izderao na njega rekavši: “Slušaj pokvarenjače stari, ako još jednom vidim svog sina sa vama, bilo da je halka Kur’ana, bilo da su predavanja, nećete se dobro provesti“! A onda mu je pljunuo u lice.
Stari imam je obrisao lice i rekao: “Hvala vam, da vas Allah nagradi“.
Otac je imao u glavi plan, kako da vrati sina i da bude ponovo „normalan“. Porazgovarao je sa svojim bratićem koji je bio godina kao i njegov Madžid. Nagovorio ga je da predloži Madžidu jedno ljetno putovanje u neku stranu zemlju i da ga tamo preko noćnih izlazaka odvrati od vjere. Mladić je pristao. Madžidov rođak, predložio mu je da zajedno odu do Španije, rekao mu je da tamo ima dosta islamskih spomenika i muzeja, što je ustvari bila samo zamka. Madžid je pristao.
Nakon što su se smjestili blizu jedngo noćnog kluba, njegov rođak je svake noći tamo odlazio a Madžid je ostajao u sobi. Novac za hotel i ostalo, Madžidov otac je redovno slao. Nakon nekog vremena, Mažid je počeo da polako izlazi sa svojim rođakom u noćne klubove. Prolazili su dani, Madžid je prestao namaz obavljati, prestao je Kur’an učiti, Madžid je bio ono što je njegov otac i želio. Dok su jednom odmarali u hotelu, Madžidov rođak ponudio mu je da puši marihuanu. Prihvatio je to Madžid a nkon nekoliko dana, prešao je na teške droge. Madžid je padao polahko u duboki ponor. Često je zvao oca da mu šalje novac, novac je išao za kupovinu heroina. Otac kad je čuo da mu se sin vratio u „normalu“, skakao je od sreće.
Nakon što je istekla viza, morali su se vratiti nazad, međutim kad je rođak predložio Madžidu da se vrate, on je počeo da galami i urla govoreći:“Ja se ne vraćam, jer ja nemam domovine, nemam roditelja, nemam nikoga, ja sam sebi domovina, ja sam sebi otac, jedina moja ljubav je ovaj bijeli prah!“
Ipak se Madžid morao vratiti kući, u svoju domovinu. Dočekao ih je Madžidov otac i pri samom susretu, otac je vidio da se Madžid promjenio. Kad su se htjeli pozdraviti, Madžid je oca pljunuo u lice i prošao pored njega. Pokušao je otac da liječi sina na najboljim klinikama, ali bez rezultata. Madžid je svoga oca udario nekoliko puta, oteo mu novac, majki je pokrao zlato, sve da bi došao do heroina.
Posjetio je Madžidov otac starog imama kojeg je prije nekoliko pljunuo u lice, nakon što se izvinuo, tražio je od njega da mu ponovo dijete vrati na pravi put, da ga vrati namazu i Kur’anu, da mu bude opet nasmijan i sretan. Imam ga je potapšao po ramenu i tiho rekao: “Moli Allaha za njegovu uputu, Allah upućuje na Pravi put a ne ja.“
Nakon dvije sedmice, klanjali smo dženazu Madžidovom babi, ubio ga je njegov sin Madžid, jer mu nije dao novac za kupovinu droge. Gledao sam Madžida na njegovoj dženazi sa lisicama na rukama kako plače i ponavlja: “Zašto moj oče, zašto….???“
