I u nacističkim koncentracionim logorima se igrao nogomet. Za logoraše je on značio mrvicu normalnog života, a za njihove mučitelje to je bilo sredstvo za propagandu.
Sportski užitak i okrutnost rata dijelila je samo bijela linija nacrtana kredom. “Korner. Ponovno sam išao po loptu. Kada sam je pokupio, ukočio sam se: platforma je bila prazna… Vratio sam se s loptom i dao da s njom izvedu korner. Između dva kornera su iza mojih leđa u plinskoj komori likvidirali tri tisuće ljudi”, napisao je poljski pisac i bivši logoraš Tadeusz Borowski u svojoj autobiografskoj pripovjetci “Ljudi koji su otišli” u kojoj opisuje nogometnu utakmicu u Auschwitzu.
Terezinska liga
Sport, većinom nogomet, u radnim je logorima nacionalsocijalista bio dio svakodnevice. U gotovo svim koncentracionim logorima se igrao nogomet. U Theresienstadtu (Terezin), konc-logoru pred vratima Praga, štoviše toliko profesionalno organiziran da ga je češki nogometni savez FACR prošlog mjeseca službeno priznao kao “važan dio” svoje povijesti. U Terezinskoj ligi su, na primjer, igrale ekipe “Kuhara”, “Mesara” i “Električara”. Organizirana su i natjecanja podmladka.
“Ta liga je odličan primjer kako nogomet kao fenomen može zbližiti nacije”, kaže Stanislaw Hrabe, povjesničar FACR-a. Ekipa “Garderobijera” je bila pobjednik Terezinske lige 1943. godine, a “Mesari” su bili pobjednici pokala.
“Nogomet pod žutom zvijezdom”
Redovito je utakmice u dvorištima vojarni pratilo oko 3.500 gledatelja – sa strane ili s prozora okolnih zgrada. Bili su to svijetli trenuci strašne logorske svakodnevice. “Za nas je nogomet bio utjeha u predvorju pakla”, piše Paul Mahrer, češki prijeratni reprezentativac, u knjizi Frantiseka Steinera “Nogomet pod žutom zvijezdom”.
Nacionalsocijalisti su pak utakmice logoraša koristili u svoje svrhe – praktične i propagandne. Slike s njih su objavljivane u magazinima i propagandnom filmu “Führer poklanja židovima grad”. Njima se drastično “uljepšavao” život u logorima. Osim toga, SS-ovski vođa Heinrich Himmler je nogomet koristio kao nagradu za dobar rad – logoraši su kao radna snaga konačno bili od enormnog značaja za njemačko ratno gospodarstvo.
S dobrom igrom do više hrane
Rat, međutim, nije mogao biti izbrisan iz glava igrača tijekom utakmica, pogotovo ako su se one igrale između “nacionalnih timova”. Posebno često su poljski logoraši koristili priliku da na njima izraze svu mržnju koju su osjećali prema Nijemcima. Nerijetko su utakmice završavale fizičkim obračunima, neke čak i sukobima s SS-ovskim čuvarima koji su, kolikogod su mogli, podupirali svoje “favorite”.
Nekim logorašima je nogomet omogućavao bolji život. Takozvani “kapoi”, zatvorenici koji su u logorskoj hijerarhiji bili iznad običnih, često su igrali u istoj momčadi. Pobjede i dobra igra često su značili veće porcije i lakše radne zadatke. Logoraši koji su prije rata bili uspješni igrači poput Austrijanca Fritza Königa često su uživali privilegije. “Ali malo je onih kojima je to pomoglo”, ističe povjesničarka Veronika Springmann.
Iako je samo jedan mali dio logoraša smio igrati nogomet, mnogi zatvorenici su sudjelovali u njegovoj realizaciji: stolari su pravili golove, kožari šili lopte. Radili su se i dresovi – napravljeni od odjeće ubijenih židova. U Auschwitzu je nogometno igralište bilo odmah pored krematorija u kojemu su spaljivani leševi likvidiranih. Između krematorija i igrališta – samo jedna bijela linija.
