Uzalud presude dva suda Ujedinjenih nacija – Međunarodnog suda pravde (ICJ) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY i i MICT-a) – kao i presuda širom svijeta, posebno njemačkih sudova, te rezolucija UN-a i Evropske unije, odnosno Evropskog parlamenta u kojima se jasno kaže da Srbija neće biti primljena u Evropsku uniju sve dok ne prihvati naslijeđe suda u Haagu i prizna genocid u Srebrenici.
Uzalud visoki predstavnik za BiH već punu deceniju piše o negiranju genocida i revizionizmu Srbije i Republike Srpske, srbijanska politika uz podršku i pomoć Rusije ne posustaje u svojim revizionostičkim akcijama. Posljednja takva akcija u kojoj se srbijanska revizinostičko-negatorska mašina poziva na navodne značajne dokumente iz deklasificiranih britanskih arhiva nova je uvertira pred donošenje konačne presude protiv Ratka Mladića. Ništa čudno, jer ista mašinerija je i pred konačnu presudu Radovanu Karadžiću čak ubjedila samu sebe (pa i neke “stručnjake” i “analitičare”) da postoji mogućnost da Karadžić bude oslobođen.
Međunarodna politika nekažnjivosti
Zašto srbijanska revizionističko-negatorska mašina ne posustaje? Odakle tolika upornost i strategije da se na svim mogućim nivoima pokušava negirati počinjeni genocid i prikazivanje da su Srbi najveće žrtve proteklog rata?
Zasigurno se ne radi samo o srpskim historijskim narativima po kojima je uvijek sve usmjereno i upereno prema Srbima, nego je ključni razlog historijska međunarodna politika nekažnjivosti u Europi, posebno nakon Prvog i Drugog svjetskog rata. Osim suđenja u Nurnbergu, nije bilo ozbiljnijih pokušaja da se makar u određenoj mjeri, ako ne u potpunosti, kazne države, ali i pojedinci koji su bili dio planetarnih zločina u okviru dva svjetska rata. Podjela Njemačke se pokazala kao privremeno, ali s aspekta suočavanja sa istinom i projektom denacifikacije, korisno rješenje.
Svrha svake presude je kazna. Koja je kazna za srbijansku zločinačko-ekspanzionističku politiku devedesetih pod vođstvom Slobodana Miloševića? Ne postoji kazna, izostala je, čak naprotiv nakon izručivanja Miloševića u Haag počelo se sa nagrađivanjem Srbije i pokušajima “odobrovoljavanja”, što se pokazalo kao politički bumerang.
Danas, više nego ikada, srpski revizioniosti su podigli glavu i ne samo da negiraju zločin, glorificirajući ratne zločine i zločince, nego negiraju i samu međunarodnu pravdu i sve ono što su ključne države Zapada uradile sistemom međunarodne pravde i uspostavljanjem međunarodnih stalnih i ad hoc sudova. S nikakvom kaznom, osim privremenog uslovljavnja novcima od strane EU I SAD-a, Srbija nije bila suočena s onim što je uradila i upravo je politika nekažnjivosti Srbije porodila balkansko čudovište koje slavi genocid i pljuje u lice svima od međunarodne zajednice do žrtava genocida.
Kazna za negatore
Uzaludno ICTY i MICT decenijama pišu Vijeću sigurnosti UN-a i EU da Srbija, ne samo da blokira suradnju, nego i na sve moguće načine negira civilizacijske projekte suvremenog svijeta i negira naslijeđe međunarodnih sudova. Vijeće sigurnosti UN-a i UN nikada nisu reagirali, kao ni Evropska unija koja bezličnim rezolucijama uporno poziva Srbiju da prizna genocid i da prestane slaviti zločin koji su počinili.
Negacija je kažu stručnjaci završna faza genocida i uvod u novi genocid, no, dodala bih i ovo: negacija zločina je kao i svaki zločin, te onaj koji negira zločin negira čovjeka i sve univerzalne vrijednosti na kojima počiva univerzum. Moramo shvatiti da imamo posla sa čudovištima, zlikovcima i ubojicama, spremnim na sve, i da oni zaslužuju kaznu. Ali kazne nema. Ona se još uvijek ne nazire ni u tragovima. Više je otrcano stalno se pozivati na presude sudova UN-a i drugih međunarodnih sudova (koje su njima itekako dobro poznate, možda bolje nego i nama). Kazna – kazna je ono čime treba zaustavi negatore, ne samo zakonom o zabrani negiranja koji je obećao visoki predstavnik, Valentin Inzko, nego kazna koju svojim mehanizmima mogu nametnuti Srbiji, kao izvorištu negiranja, i Ujedinjene nacije i Evropska unija.
Prvo što treba da uradi svjetska zajednica jeste da hitno i javno i kroz institucije EU i UN-a donese odluku, pa čak i na bilateralnom planu, da se ne priznaje nikava politička, vojna i dr. neutralnost Srbije, ali i BiH. Samoproglašena neutralnost Srbije je dio negacije genocida i uvertira za nova teritorijalna osvajanja i zločine zbog čega se Srbiji se ne smije dozvoliti neutralnost nakon što je presuđena pred ICJ kao prva država u svijetu odgovorna za kršenje Konvencije o genocidu.
BiH ne smije biti neutralna (po beogradskom receptu) iz mnogo razloga. Prije svega jer bi bila žrtva velikodržavnih politika Srbije i Hrvatske, a onemogućavanje ulaska BiH u NATO (pravdano nekakvom entitetskom neutralnošću) također je i stvaranje uslova da se “neutralna Srbija” umiješa u unutrašnje stvari “neutralne BiH” u cilju podjele BiH i novog zločina u BiH. Svi razlozi koje navodi Srbija o svojoj neutralnsoti, uključujući i NATO bombardovanje je izmišljena priča i klasično spinovanje.
Srbija nije i ne može biti neutralna
Trik o neutralnosti koji je Srbija preko Milorada Dodika uvela u Republiku Srpsku je ustvari sprečavanje NATO kišobrana i objektivnih granica kako bi se lakše mogla napraviti (već mnogo puta najavljivana) secesija koju bi pratio i zločin. Zbog toga je važno da se svim sredstvima na međunarodnom nivou donese zaključak, odluka, politika, da BiH i Srbija ne mogu biti neutralne upravo zbog različitih razloga, a prvenstveno zbog činjenica o napadu i agresiji Srbije na suverenu državu BiH i zločine počinjene u okviru toga koji su presuđeni pred sudovima UN-a, uključujući i presuđenu odgovornost Srbije pred Haškim tribunalom.
Srbija ne može biti nutralna jer ne priznaje svoju odgovornsot i ne priznaje pravno naslijeđe sudova UN-a i neutralnost u takvim uslovima postaje negacija i priprema za novi genocide. Zapadna civilizacija bi mogla da krene upravo od toga da jednom zajedničkom politikom jasno i deklarativno da do znanja da srbijanska neutralnost neće biti prihvaćena, ali i da BiH ne samo da ne može biti neutralna, nego treba da se upravo ispoštuju sve dosadašnje akcije, ukljčujući i zadnju – Dodikov potpis na program reformi, i da se BiH uvede u NATO.
Treba jasno kazati državama koje gaje sumnju (opravdanu) da BiH ne bi trebalo primiti u NATO zbog Dodikov vezanja za Rusiju (što je moguće podmetanje trojanskog konja) da kroz MAP, odmah prime BiH u NATO i da BiH bude formalno članica NATO-a, samo da bi se BiH zaštitila od rusko-srbijanske intervencije. Formalno članstvo BiH u NATO najveća je garancija da neće biti rata u Europi. Najbolji primjer je Crna Gora koja bi ovih dana ušla u neviđenu opasnost da nije članica NATO-a. Zbog toga oni političari koji sebe nazivaju bosanskim, trebaju HITNO tražiti da BiH odmah bude primljena u NATO kako bi i formalno došla pod kišobran Alijanse čime bi bila osujećena ruska politika u BiH i napad koji se sprema preko Beograda i Banja Luke. Ove poteze bi najjače evropske države trebale povući i zbog sebe. A pogotovo jer Hrvatska trenutno predsjedava Evropskom unijom čime će se još dodatno problematizirati pitanje BiH koja se uz pomoć Hrvatske i Srbije i dan danas pokušava podijeliti.
Formalno članstvo BiH u NATO-u, članstvom na papiru, najveća je kazna za negatore i revizioniste i najbolja kazna za Srbiju kao glavnog uzročnika svih ratova na Balkanu. Nepodržavanje neutralnosti Srbije na svakom planu pomoć je, ne samo Bosni i Hercegovini, nego i Srbiji da se iščupa iz kandži Rusije.
