Postoji nekoliko vrsta ljubavi. Najbolja i najpoštovanija je međusobna ljubav zbog Allaha. Ovo znači voljeti ono što Allah voli i zahtijeva voljenje Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.
Druga vrsta ljubavi jeste međusobno volenje zbog smjera, načina življenja, religije, škole mišljenja ili zbog srodnosti, poslovnog interesa, kolegijalnosti, razmjenjenih darova ili općeg cilja.
Potom postoji vrsta ljubavi koja je bazirana na materijalnom interesu voljene(og), a to je zbog časti, udruženja, statusa, dobra, znanja, upute, učenja ili da se zadovolji prolazeća žudnja. Ovo je uzročna ljubav i ona se završava nakon zadovoljenja. Prema tome, ko god pokazuje interes prema tebi kada te moli za naklonost, napustit će te sigurno kada je ona dobijena.
Nadalje, postoji ljubav vlastite vrste, a to je ljubav koja je bazirana na srodnosti, prirođenosti, skladnosti i simetriji. Ovo je prirodna i nesalomljiva veza između voljenih (voljenog i onog koji voli). Nijedan prolazni interes je ne može poništiti. Samo vremenski suprotne okolnosti mogu ograničiti njen prikaz ili poboljšati njen smjer. Idealna apsolutna ljubav koja je također znana kao ‘išk jeste takva. Ona kombinira spiritualno dopadanje i stabilno psihološko raspoloženje. Ovakva je ljubav stanje koje ne trpi sumnju, nevjericu, pomanjkanje povjerenja, slabost ili nestrpljivost itd. Ona ima tačno određen smjer i ustaljeno stanje srca.
Fizičko slabljenje i gubitak zdravlja ne javljaju se zbog istinske ljubavi. Neko bi mogao upitati: “Ako je idealna ljubav tako opisana, onda kako to da se ona ne manifestira simultano od oboje ljudi kada se pretpostavlja da ona kombinira hormonalno duševno dopadanje i stabilno psihološko raspoloženje, a, umjesto toga, možemo se osvjedočiti da se to dešava samo s jedne strane?”
Odgovor na ovo pitanje jeste to da ponekad osoba koja je predmet ljubavi može reagirati različito kada prirodni i srodni uvjeti nisu spareni, ili vjerovatno primalac može imati zakašnjelu reakciju zbog potrebnog prilagođavanja ili zbog nametanja oprečnih okolnosti. S druge strane, pomanjkanje ljubavi za prvu stranu može biti zbog tri razloga: jasnog nedostatka u svrhi predložene ljubavi, kvalificirajući je kao sebičnu ili sklonu ljubav, a ne istinsku ljubav prema osobi (njoj ili njemu).
U ovom slučaju, posljedični ‘išk može propustiti da osigura pobuđujući odgovor i ponekad uzrokuje netrpeljivost i nesviđanje; zapreku koja sprečava neposredni reciprocitet. Ta zapreka se može ticati karaktera, prezentacije, vjere, težnje, ponašanja ili izgleda itd. Zapreka može biti i opravdana religiozna ili spiritualna zapreka koja sprječava participaciju. A kada bi okolnosti bile drugačije, reciprocitet bi djelovao kao prirodni odgovor na čistu istinsku ljubav. Kada se jednom ovakvi razlozi povuku, ljubav će biti nesebična i istinska za samu osobu (nju ili njega), a u ovom slučaju, ‘išk će biti obostran.
S druge strane, kada ne bi bilo ljubavi za moći, ljubomore, zavisti, žudnje da vlada svime ostalim, animoziteta i nevjere itd., ljudi bi voljeli Allahove poslanike više od samih sebe, njihovih porodica ili dobara. Zbog ovoga su blagoslovljeni ashabi voljeli Allahovog Poslanika, s.a.v.s., više od samih sebe, svojih porodica i svojih imetaka.
Odlomak iz knjige “Poslanikova medicina” ibn Kajjim
