Namjera ovog rada jeste da u kratkim crtama prezentira jedan nemio događaj – zločin,
Crnogorske oficjelne vojske, nad Plavljanima i Gusinjanima (Bošnjacima i Albancima), samo zato što su pripadnici islamske vjere, koji se dogodio na Racini u centru Plava 5. marta 1913. godine. O ovom zločinu, uglavnom je u javnosti vladao embargo, izuzev tihog šaputanja na uho, pa su zbog toga brojne generacije oštećene, jer nisu upoznate sa tim događajem, ne sa ciljem osvete, koliko zbog sjećanja da se iste stvari ne ponove, a kao takve moguće su, ne samo na teritoriji Crne Gore i Sandžaka, već i na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ovdje se otvoreno, po prvi put spominju detalji likvidacije jedanaest čuvenih bošnjačkih prvaka Plava, predstavnika najpoznatijih brastava, koji su odbili pokrštavanje i na svirep način im je oduzet život.
1.
Nacionalna i vjerska mržnja je srž jedne naopake ideologije koja ima za cilj istrebljenje jednog naroda samo zato što pripada drugoj naciji i vjeri. To se čini nemilosrdnim brisanjem svih tragova koji podsjećaju na njegovu prošlost. Početak velikih i nečuvenih, do tada nemilih događaja, nad narodom Plavsko-gusinjske doline, dogodio se taj monstruozni zločin na mjestu zvana Racina, u sadašnjem centru Plava, dana 5. marta 1913. godine (gdje se nekada nalazili veliki muslimanski mezarluci “Racina”, gdje je poslije rata niklo niz stambenih zgrada i dvije velike škole osnovna i gimnazija, koje su podignute na jamama, gdje su bačeni, mučeni i strijeljani plavski taoci).
Naime, strijeljani su pred nasilno sakupljenim narodom, ne samo punoljetni muškarci, već i žene sa malom djecom u naručju, zatim, jedanaest najuglednijih Plavljana čuveni po dobročinstvu ne samo u Plavu nego i šire u Sandžaku i Bosni i drugim krajevima tadašnje Turske.
Povezani prisilno u jedan konopac i prislonjeni uza zid, strijeljani su toga dana sljedeći narodni prvaci:
1. Mula Sado Musić
2. Demo Marković
3. Junuz Nugov Omeragić
4. Hajro Nurov Omeragić
5. Ago Jakupov Ferović
6. Emin Jakupov Ferović
7. Šećo Ferović
8. Mazo Hadžimušović
9. Hako Hadžimušović
10. Osman-aga Bilalagin Šehović
11. Bećo Alimulić
Njihova imena, gotovo su zaboravljena, ali njihove sjenke opominju, na traj krvavi 5. mart 1913. godine,
kada su na zvjerski način likvidirani samo zato što su se borili za dostojanstvo bošnjačkog imena i islamskog ponosa. Nažalost, da shvatimo, da se za vrijeme stare prve Jugoslavije nije moglo podići neko obilježje ovim šehidima, koji su život dali za svoj narod i svoju vjeru, već ni komunističke, niti postkomunističke vlasti u Plavu i Gusinju nisu ništa učinili da se njihova imena sačuvaju od zaborava, makar da se obilježe jednom minijaturnom umjetničkom česmom, koja bi se postavila ispred ulaza u stadion NK “Jezero”, gdje su im pripadnici zloglasnog komadanta Avra Cemovića i zloglasnog hizmećara Balše Balšića (pokršatanog mula Hajra Bašića), spomenutim prvacima skidali glave, bez ikakvog ustručavanja i stida, da se zemlja i narod iz kojeg su došli zanavijek stide tog sramnog čina. A ta pusta i crna zemlja, zvana Karadag, nikada se nije na dostojanstven način izvinula Plavsko-gusinjskom narodu, prije svega islamske vjere. Evo nekih detalja, koje smo zabilježili za vrijeme našeg ne što više od četiri decenije boravka u Albaniji, nakon našeg progona za vrijeme afere informbiroa. Naime, Emin Jakupov Ferović, cio krvav i bez jednog oka koje su mu bajunetom izvadili na vrata njegove kuće pored njegove dvije žene i tri male djevojčice. Najstarija Huma, od 8 godina, doživotno se sjećala toga crnog i kvavog masakra i sa plačom kazivala (Hama Eminova Ferović udata za Maza Bejta Hadžihajrova iz Plava, živjela u Šijaku u Albaniji, umrla 1997. godine, napomena Š. K.).
Dalje, prisilno odvedeni građani da gledaju svojim očima strijeljanje, doživotno su se sjećali tog crnog dana, režiser sa Cetinja, zloglasni kralj Nikola je predvidio da se preživjeli posmatrači, doživotno prepričavaju, kako bi kazivanjem ove teške priče, jedni druge uvjerili, šta mogu zločinački Crnogorci, tj. kršćani pravoslavci, da prirede Bošnjacima, odnosno muslimanima.
Emro Jupov Dešić, rođen u Plavu, iselio se u Albaniju poslije Prvog svjetskog rata. živio u Draču, u svojoj kući sve do 1968. godine, evo šta je na jednom sastanku prisutnima o tom događaju 1913. ispričao:
Vjerovatno da sam bio uzrasta 16-17 godina, kada je bio pokolj na Racini u Plavu. To vjerujem, jer da sam bio mlađi ne bi me primili za poštonošu, na relaciji Peć – Plav i nazad, za vrijeme vladavine Švaba (Prvi svjetski rat). Kada se taj nemio događaj dogodio, dobro se sjećam. Uoči strijeljanja prvog dana po sokacima čitavog grada Plava i Gusinja, oko kuća, samo su se razmiljeli po 2-3 zajedno grupacije krila{a, zatim perinika i naoružanih civila. Tako su se cijelu noć vrzmali. Bošnjački narod je uzo veliki strah, nijesmo se smeli živi čuti. Sjećam se, stari velju, neko zlo će da bude “ako Bog da pred njihovu glavu”. Zatim, čim samnu dan, začu se goč i vika telara, koji su brzo i žestoko išli od kuće do kuće, i samo uzvikivali uz udarac u goč: “Staro i mlado svi idite brzo na Racinu! Brzo – brzo”, dolazi izaslanik gospodarev. A za nama su tada išli perionici i civili sa puškama, ko smije da ne ode i žene sa golom djecom, ne smiju zastati već se moraju naći na Racini. Mi bismo gotovo u prve redove, gledali smo kako pristižu stalno nove kolone. Vidimo, preko puta uza sami zid Ferovića, vode povezane konopcem ruka za ruku sve naši najviđeniji Plavljani, njih jedanaestina: Osmanaga, Mula Sado, Mazo i Hako, Ago i Emin, cio karavan, zatim Šeć-fera, Demo Marković i Bećo, Alimuljić, te Hajro i Junuz Nurov. Takvu dramu nikad nisam mogao sanjati, a ne da je vidim svojim rođenim očima. To nije trajalo mlogo, skupio se cio Plav pred nama i među nama brojni civili i vojska naoružana. Zatim, od
jednom upade jedan brkati. Siđe sa konja i strogo
žestokim korakom primače se svezanima. Skide šišak – kapu sa glave i turi je na glavu Demu! Demo tresnu glavom, i kapa pade na zemlju, onaj saže se uze kapu, tresnu je i poče žestoko psovati, “majku vam tursku!” Kada se vojnici udaljiše, jedan se primače, izvadi ljevor, učine mu se malo i puca ljevorom na mrtve pa i u masu naroda – ističe Emro Dešić i dalje nastavlja.
– Nama narediše da vičemo po tri put – “Živio kralj”! Mi vikasmo, kada se ču snažan avaz svezanih taoca plavskih prvaka, koji kao u hor gromko odgovoriše na naš krik – “Živio kralj” – “Cigani mu odžak kovali!” Poslije ovoga zla, niko ništa ne viče, mi počesmo da se razilazimo kućama, žene rone suze, sagnuli smo svi glave odosmo kod svojih kuća. Kad nam pričaju sjutradan, oni koji su bili još bliže i čuli dobro za Dema Markovića. Pričalo se – umro je gazija, takav je bio uvijek Zmaj sa krilima – “Kada mu vlah turi svoju kapu na glavu i da je njihova krv, žalosno da truhne ta lijepa glava sa ovim “pasijim” glavama. Demo mu baci kapu i odgovori: “Bi bilo najviša sramota da ova glava ne truhne zajedno sa njima!”
Ove velike riječi Demove, žive i danas u plavskom narodu i nakon skoro devet decenija od tih nemilih događaja, iako o tom gaziji nitko, do sada nije smio pisati.
2.
Juso Ramov Luković, rođen u selu Meteh, kod Plava. Poslije Prvog svjetskog rata, sa kompletnom familijom, je prebjegao u Albaniju. Živio je u selu Katuni u blizini Draša. (U ovom mjestu umro 104-oj godini života, 2001. godine, napomena Š. K.). Godine, 1968., u svojoj kući nas je primio i evo šega se sjećao:
– Imao sam tada oko 12-13 godina, što se veli čobanin. Čuvao sam stoku, kada je prisilno uljegla Crna Gora u naš kraj. Kako smo bili na granici u svađi sa Veljičanima, počeše učestale pljačke pa i ubistva. Više značajnih ljudi je ubijeno bez ikakvog povoda. Ja sam bio od braće najstariji, pa mi se majka najviše bojaše da me ne ubiju i tada nas svede kod svoje braće Šarovovića u Prnjavor. U tom vaktu, dolazaše vojska i naoružani civili. Mnoge od njih smo poznavali, jer su bili ljudi iz naše okoline. U međuvremenu, su bili na Cetinju i došli su sa dosta oružja. Oni su natjerali da sve nas, da uoči muškete na Racini. Još preko dana, samo su se motali oko naših kuća vojska, krilaši a najviše oružani civili. Tako se odvijala čitava noć, ali mi nismo smjeli izlaziti iz kuće niti se javljati. Kada je osamnulo, čuo se goč koji je dolazio iz grada Plava i vika telala. Mi u prvo vrijeme nismo razumjeli šta vele, i šta hoće. Zatim, odmah stigoće ispred kuće sa puškama u rukama. Viču iz glasa: “Izlazite svi, i staro i mlado, brže na Racinu…” Niko ne zbori, svi odosmo na Racinu. Pokupi se veliki narod – memlećet. Mi bijasmo dolje, i ne vidimo se. Među nama oni naoružani viknuše na nas, a vi glasno po tri puta vičite “Živio kralj”. Mi vikasmo. U to se čuše batere! Odmah poslije, počesmo da se krećemo. Niko od nas ne zaustavlja, niti ko od nas išta kaže. Tako požosmo kod kuće i niko ne izgovori riječ. Sada naoružani vojska i civili, ne dolaze kao prije ovoga slučaja, no ređe. Počeše stari, oni najbliži da dolaze. Pričaju jedni sa drugim: “Kijametski dan! Kijamet. Nije s rogovima, ovo je ko vidi zar smo se ispoganili! Zatim, dragi nas Bog dao! Jeste li išta čuli šta vikahu šehidi. Kad nama narediše da vičemo ponovo “Živio kralj”, njima se oko ne namrdi, no iz glasa viknuše “Cigani mu odžak kovali!”. Demo gazija tresnu glavom i baci vlahu kapu pa mu viknu, bila bi sramota da ova glava ne truhne zajedno sa ovim glavama. Nad nama je dragi Allah, zborio je Demo, neše propasti sve gazije, ne valja se podati okupatorima. Treba podići glavu i časno završiti sa životom.
3.
Takav je bio Demo i njegov nezaboravni govor. Jedna narodna pjesma o njemu otpjevana na veseljima, a naročito na kanam (uveče uoči udadbe djevojaka).
Jednu pjesmu o Demu je kazivala Bahta, kćerka Pašobega Redžepagića iz Plava, udata za Bejta Hadžihajrova, koji su izbjegli familijarno poslije Drugog svjetskog rata (umrla u [ijaku, kod Rača u 90-oj godini života, napomena Š.K.). Evo ulomka te pjesme:
Pohitale lijepe beglerke
Da se gradu penju na pendžere
Da gledaju plavske svatove
Najprivoga lijepoga Dema
Sretna majka koja ga rodila
Druga njemu u memlećet nejma
Crn mu perčin bio bijeli vrat pokrio
Na vjeđe je devaš nakrivio
Na ramena zlotna mu fermena
Na čekšire skadarski gajtani
A pojasa oko sebe nosi jedan
Bijeli a drugi crveni
Beglerke mu daruju čarape
Maljesorke rešmumu opanke.
Prema tome, nije čudno što je ta Demova ljepota natjerala i neprijatelja, da mu zbog prezimena ponudi da mu se život poštedi. Međutim, Demo se nije obazirao na okupatorska obećanja, već je dostojanstvenim držanjem pokazao svojim djelom koliko je važno sačuvati čast u najtežem trenutku i dati vlastiti život i ne pristati ni po kakvu cijenu služiti neprijatelju.
Umjesto zaključka
Držanje jedanaest plavskih prvaka do svog posljednjeg
trenutka života zaslužuju ozbiljnu pažnju istraživača. Tim činom, bi se mogla izgradititi ideja i rekonstruisati koncepcija bošnjačkog ponosa i bošnjačke etike. Zato, Demove posljednje riječi trebaju biti vodilja, svako istinskom Bošnjaku, da se u svakom trenutku osjeća dostojanstveno, s ciljem da se očuva nacionalni i vjerski identitet, koji je nažalost komunistička vlast poljuljala u bošnjačkom narodu, učinila ga nažalost labavim i krhkim, kakvi nikad nisu bili Bošnjaci. Još tragičnije jeste, činjenica da su čuveni plavski prvaci čak zaboravljeni i od vlastitih brastava, kojima su važnije funkcije i određene privilegije od statusa vlastitog naroda. Da podsjetimo, nakon zloglasnog kršćenja i likvidacije plavskih taoca, na Racini i na Previji, gdje je stradalo više hiljada nedužnih civila, samo zato što su bili Bošnjaci i islamske vjere, vrlo često su imena jedanaest prvaka: Sado, Demo, Junuz, Hajro, Ago, Emin, Šećo, Mazo, Hako, Osman i Bećo, bili uzor i kao takva su davana sinovima. Međutim, ta tradicija je gotovo zaboravljena. Dakle, denacionalizacija Bočnjaka se u Crnoj Gori pod velikom presijom i dalje nastavlja. Pitamo se, da li će se roditi ljudi, koji će ovim nevinim žrtvama, samo zato što su bili pripadnici islama, podići jedno skromno obilježje i datum kada su stradali (5. mart 1913.), staviti u datume novije bošnjačke historije.
PIŠE: Prof. Ramo MARKIŠIĆ
(U Albaniji 1988.)
