Po načinu na koji je likvidirao svoje ljubavnice i poznanice, Metod Trobec jedan je od najzloglašenijih jugoslovenskih ubica.
Novine su pisale da je ovaj slovenski vozač viljuškara spalio šest žena. Nazivale su ga monstrumom, demonom, seksualnim manijakom, čovjekom-zvijeri. Ko je zapravo Metod Trobec?
Frojd je rekao: “Detinjstvo je otac čovjeka”, te možda ova rečenica može da opiše to ko je Trovec bio. Rođen je 6. juna 1948. godine u Planini pri Horjulu, kao vanbračni blizanac iz treće, neželjene, trudnoće svoje majke, udovice Marije Trobec. Otac mu je bio stariji i oženjeni čovjek, Andrej Malovrh iz sela Rovta. Bojeći se seoskih ogovaranja i sramote, jer je već imala dvoje vanbračne djece, Marija je namjeravala sakriti od svijeta Metoda i njegovu sestru Cirilu.
Njihov otac to nije dopustio. Djeca su rasla u jednoj nesređenoj porodici. Metod je kao dječačić kasnio u razvoju za svojom sestrom. Progovorio je tek u četvrtoj, a prohodao u petoj godini. Školu je završio u Lučanima kao loš učenik. Učiteljica tvrdi da kod kuće ništa nije učio i da ga je majka loše odgajala. Bio je zatvoren, sebičan, ćudljiv, usamljen, bez prijatelja, previše vezan baš za majku.
On bi ponekad ubijao zalutale pse i bolesne mačke, mada njegov polubrat Rajko tvrdi da se Metod užasavao klanja stoke i krvi. Kada je Metod napunio četrnaestu, jedan susjed ga je okrivio za paljenje suhe trave. Dječak je zbog toga priveden u policiju, što ga je teško pogodilo. Četiri godine kasnije, međutim, Metod Trobec je u Medvodama “pozajmio” moped. Tako je sa osamnaest godina i službeno došao u sukob sa zakonom i bio kažnjen uslovno na 30 dana zatvora.
Brak sa 22 godine starijom ženom
Godine 1968., Metod je već momak od 20 godina, kratkih jakih nogu, širokih leđa, stamenog vrata, guste crne kose, jednom riječju, ljepuškast. Vojni rok je služio u Kraljevu i Leskovcu “bez problema”. Po povratku iz JNA, živio je 6 mjeseci kod majke, a onda se zaposlio na ljubljanskoj željezničkoj stanici i otišao od kuće. Nezadovoljan malom platom, Trobec je početkom sedamdesetih krenuo u svijet “trbuhom za kruhom”.
Pune 4 godine radio je u štutgartskoj fabrici automobila “porše”. Neko vrijeme se zabavljao sa jednom raspuštenicom, 5 godina starijom od sebe. Zanimale su ga, izgleda, samo starije i iskusne žene. I kada je povremeno dolazio na godišnji odmor u Ljubljanu, Trobec se “družio” sa ženom koja mu je mogla biti majka. Kada se 1974. vratio u domovinu, Metod Trobec se i oženio ovom dvadeset i dvije godine starijom ženom.
Neko vrijeme živjeli su zajedno u novoj kući Marije Trobec, na brdu usred Dolenja Vas. Majka ga je tada često korila što živi sa ženom koja ima dvoje odrasle djece. Metod je majčine prekore ćutke prihvaćao. Zauzvrat, bio je grub prema svojoj supruzi. Više puta ju je tukao, a jednom ju je sa stolice bacio na pod pred majčinim očima.
Histerična psihopatska osoba
Pored grubosti, Metod je u to vrijeme sve češće pokazivao sklonost i prema tuđim stvarima. U jednom pozorištu ukrao je luster. Na ljubljanskom putu varao je i pljačkao starije žene. Pokušao je na prevaru prisvojiti i iznajmljeni auto iz SR Njemačke, ali ga je policija otkrila. Zbog toga je bio i osuđen na 13 mjeseci zatvora. Tada mu je, po svemu sudeći, “pukao film”. Još dok je bio u pritvoru, Trobec je počeo da pokazuje znake psihičke nestabilnosti. Vršio je veliku i malu nuždu u krevetu. Ljekari su utvrdili da pati od Ganserovog, tj. zatvoreničkog sindroma.
-On je svjestan, orijentisan u mjestu, vremenu i ličnostima, ali i histerična psihopatska osoba koja je autosugestivno došla u pseudodementno stanje. To je disocijalna osoba, emocionalno slabije kontrolisana, kao ličnost slabije strukturirana, ali uračunljiva kao počinitelj ovog krivičnog djela – stajalo je u njihovom izvještaju.
Od robijaškog kompleksa Metod Trobec je liječen 1974. godine u Psihijatrijskoj bolnici Polje. Primio je 3 terapije elektrošokom. Brzo se oporavio, pa je pušten sa dijagnozom: Psychopathia.
Nesreća, kaže narod, nikad ne dolazi sama. Na vijest o Metodovoj bolesti, njegova supruga je reagovala tužbom za razvod braka. Nepovjerljiv prema ženama, Trobec se drugi put oženio tek 4 godine kasnije i to mladom djevojkom iz sela Dule, poslije samo tri dana poznanstva. Nije se najbolje slagao sa svojom novom ženom. Neprestano ju je tukao i zanemarivao. Svađao se i s taštom što mu je, kako sam kaže, poturila duševno bolesnuk ćerku. Tražio je od tašte da mu prepiše kuću i imanje, ali je jedino uspio izvući 60.000 dinara. Tim novcem kupio je novi auto. Devet mjeseci kasnije i ovaj brak se ugasio.
Neuspijeh za neuspjehom
Samoća je opet pritisla Metoda Trobeca. Živio je kao pustinjak jedno vrijeme u Zgornjoj Beli kod Kranja. U stvari, u njegovom životu ništa se bitno nije mijenjalo. Osim neuspjeha. Oni su se redali jedan za drugim. I na radnom mjestu vozača viljuškara, u skladištu ljubljanske “Metalke”, bio je traljav, nediscipliniran, nemaran, grub. Često je odlazio na bolovanja. Još češće je krao robu iz magazina, zbog čega je prijavljen disciplinskoj komisiji.
Postao je i pijanica bez mjere. Pio je rakiju, vino i pivo, najčešće zajedno. Nasilje, krađe i pijanstvo bili su, izgleda, jedini način da Metod Trobec uspostavi kakav-takav kontakt s ljudima. Bio je to sada njegov stil života, koji mu je i došao glave.
Sredinom 1979., naime, Metod Trobec je napravio grubu grešku i otkrio svoje pravo demonsko lice. Šta se zapravo dogodilo i kako je otkriven slovenski monstrum? Njemački turist, tridesetosmogodišnji Herman Lempenau, došao je te godine u Ljubljanu da provede dio godišnjeg odmora. U hotelu “Cirman” upoznao se sa Metodom, koji mu je obećao da će ga prebaciti do Kranja i poveći Njemčev kovčeg stavio u prtljažnik.
Poslije pola sata, pod izgovorom da ide nazvati sestru, Trobec je napustio kafanu i pobjegao. Njemački turista je tada shvatio da je prevaren. Tri dana kasnije, međutim, Lempenau je sreo iznenada Trobeca na autobusnoj stanici u Kranju i digao veliku galamu, pa mu je Metod obećao da će vratiti kovčeg. Naivni turista sjeo je u “stojadina”, ali je u šumi kod Predvora ostao i bez novčanika i bez odjeće. Trobec ga je pretukao i opljačkao.
Kada je Pavle Arsenovski, službenik JNA, sasvim slučajno naišao na nesretnog Njemca, ovaj je na prašnjavom putu poluglasno izgovarao brojeve s crvenog auta: Lj 144-021. Iste večeri, prometna milicija zaustavila je Metoda Trobeca i njegovu “zastavu 101” u kojoj je nađen Hermanov novčanik i nekoliko kapi njegove krvi.
Tom prilikom Trobec ništa nije rekao. Policajci su zato bili primorani dokaze o razbojništvu potražiti u Metodovoj kući. Ono što su policajci i inspektori SUP-a iz Kranja našli u Zgornjoj Beli broj 10, nije moglo stati u auto već u kamion. Sve sobe ove kuće bile su natrpane ukradenom robom. Pored kovčega njemačkog turiste tu su bili razni aparati, uređaji i tehnička oprema iz “Metalke” u vrednosti od 150.000 dinara.
Inspektorima su, međutim, za oko zapale različite ženske stvari: veš, spavaćice, haljine, torbe, cipele, ogrtač, kišobran i dokumenti na ime Zorke Nikolić. Za policiju to je bilo ime službeno nestale osobe. Šta Metod Trobec zna o njoj? Šta će jednom usamljenom muškarcu, razvedenom čojveku, ove ženske stvari? Bila su to pitanja koja su se istog trena logično nametnula i na koja Trobec opet ništa nije odgovorio inspektorima.
Kada je zbog napada i pljačke njemačkog turista Trobec osuđen na osam godina zatvora, kolo pravde nastavilo se okretati. Čim su istražitelji čuli da je Metod Trobec nekada živio i u Dolenja Vas broj 22 kod Polhovega Gradeca, otišli su u ovu staru i napuštenu kuću.
Ostaci lobanje u peći
Gotovo na svakom koraku u dvorištu, kod gnojiva i u samoj zgradi istražitelji su našli pougljene ostatke ljudskih tjela, dijelove odjeće, dugmad, kopče od haltera. U pepelu zidne peći za hljeb pronađeni su ostaci lobanja “najmanje pet osoba”, kako su utvrdili medicinski vještaci. Andrej Polak, tužitelj iz Kranja, krajem juna 1980. godine, napisao je jasno u optužnici da je Metod Trobec okrivljen za smrt pet žena: Vide Markovčić, Marijane Cankar, Urške Brečko, Ane Plevnik i Zorke Nikolić. Dokazi protiv Trobeca bili su kosti i pepeo umrlih. Optužen za ubistvo pet žena, Metod Trobec je i priznao pet zločina. Ko su bile ove žene i kako su dospjele u užarenu peć?
Vida Markovčić je bila vanbračno dijete jedne osuđenice. Rođena je u Gornjoj Brezovici, ali je odrasla kod bake, tetke i odgojitelja u ljubljanskom Domu za napuštenu djecu. Poslije izlaska iz doma, Vida je pokušala da živi s majkom. Umjesto pažnje dobijala je batine. Pomalo divlja i neuhvatljiva, pobjegla je od kuće opet u Ljubljanu. Od čega je živjela, niko ne zna. Njena majka Marija tvrdi: od muškaraca. Metod Trobec priča da je Vidu Markovčić upoznao u proleće 1976., i to u pivnici kod ljubljanskog Maksimarketa. Pili su i ćaskali neko vrijeme, a onda su se motociklom odvezli u Dolenja Vas.
Njihova ljubavna igra u ovoj kući završila se tragično po djevojku. Trobec je njeno beživotno tijelo spalio, ali je zaboravio da uništi narandžasti prsluk i bijelu bluzu. Na sudu to je bio dokaz da je ubio devetnaestogodišnju Vidu Markovčić.
I Marijana Cankar živjela je sama, kao podstanar na Dolgovom mostu u Ljubljani. Da bi mogla pristojno živjeti, radila je kao spremačica. Trobec je rekao da je i nju upoznao u pivnici. Sutradan, 27. marta 1977., djevojka je trebalo da ide na izlet ali je otišla uveče u zlu kuću broj 22. Pošto ju je udavio i bacio u peć, Trobec je uzeo ključeve od zanatske zadruge, noću se uvukao i ukrao nekoliko računskih i pisaćih mašina.
Urška Brečko je imala samo 21 godinu kada je 20. aprila 1978. kada je srela svog ubicu. Tog dana ova nesretna djevojka, koja je dva puta bila silovana, vraćala se iz svog sela Okrožnica kod Zidanog Mosta kući u Črnavac. Išla je da preuzme majčinu penziju, ali joj poštar nije dao novac jer je bila pijana. U Ljubljani je zakasnila i na voz i na autobus. Trobec joj je te noći ponudio topli krevet. U njegovoj kući strave, od Urške Brečko ostao je samo ključ od hotela na Črnavcu u kojem je radila.
I udovica Ana Plevnik, bogata i usamljena Ljubljančanka, nabasala je pijana na Trobeca koji je bio ljubazan prema njoj. Ušla je u njegov auto. Više je niko nije vidio živu. Samo je pocjepana lična karta sa njenim imenom pokazivala da je bila gost u sobi sa zemljanom peći.
Četiri svoje ljubavnice demon iz Dolenja Vas udavio je u projleće. Zorka Nikolić je stradala u jesen 1978. godine. Njihovi poznanici tvrde da su se Metod i Zorka ozbiljno zabavljali dva-tri mjeseca. Zorka je imala 32 godine. Bila je rodom iz Gradačca, ali je 4 godine provela u Turskoj. Kada se tamo razvela, došla je u Ljubljanu kod sestre. Radila je u raznim preduzećima. Imala je povjerenja u Trobeca, kao i svaka usamljena i priprosta žena. Predala mu se, kaže Metod, u kuhinji na kauču. Vodili su ljubav dosta dugo. A onda… Trobec priča: “Kada sam došao do vrhunca ljubavi, počeo sam da je hvatam, udaram i stežem za vrat, kao i one žene prije nje. Tada sam se onesvijestio od uzbuđenja. Kad sam se osvjestio, ona je bila krvava i mrtva”.
Žrtve neuravnotežene i psihijatrijski slučajevi
Sve ove žene bile su nesrećna i odbačena bića. Kada su nestale, niko ih nije tražio; kada se čulo da su ubijene, niko za njima nije zaplakao. Vida je bila mentalno zaostala, Marijana je patila od epilepsije, Urška je bila neuravnotežena, Ana je preterano pila, dok je Zorka bila pacijent psihijatrijske klinike.
On nije previše birao: mlade, stare, lijepe, ružne, bijele, crne, plave, debele, mršave. On, dokazani psihopata, kleptoman i alkoholičar bio je za njih odgovarajući sagovornik i prijatelj noći. Nudio im je društvo, seksualni užitak i smrt. Ubijao ih je rukama u trenucima lažne nježnosti. Kako reče tužitelj Andrej Polak: “Ubijao ih je namjerno sa seksualnim zadovoljstvom”.
Na suđenju petostrukom ubici, odbrana je pokušala da dokaže kako je Metod Trobec čovjek s podjeljenim genima i razorenom dušom. Umjesto argumenata, nuđena je priča o tome da su mu polubraća patila od šizofrenije, da mu je i jedna tetka bila poremećena. Njegova majka Marija svjedočila je da joj je sin patio od glavobolje, da je bolnica uništila njegovo zdravlje i mladost.
Sam Trobec je tvrdio da je svojevremeno preživio 15 elektrošokova i da od tada “… ne znam da sam ja… ja…”, rekao je. Stručni tim zagrebačkih psihijatara, nakon dvomjesečnog posmatranja, procijenio je da Metod Trobec nije duševni bolesnik već psihopata, uračunljiv i odgovoran za svoja nedjela. Osnovni sud u Kranju poslao je 24. avgusta 1982. jugoslovenskog davitelja pred streljački vod.
Godinu dana kasnije, Vrhovni sud Slovenije “spasio” je Metoda Trobeca smrti i poslao ga na robiju od 20 godina. Time, na žalost, ova krvava drama nije bila završena. Dok je, ovaj seksualni ubica “služio” prvu četvrtinu zatvorskog roka, slovenski policajci koji su bili na vojnoj vežbi 1984. godine u Dolenja Vasi, slučajno su u Metodovoj kući, među ciglama u malteru, našli ličnu kartu i zdravstvenu knjižicu Olge Pajić. Podaci iz policijske kartoteke vrlo brzo su otkrili da je riječ o tridesetšestogodišnjoj fizičkoj radnici ljubljanskog “Roga” koja je nestala bez traga još u ljeto 1975.
Istraga je, međutim, potvrdila da je to bila prva po redu i šesta od ukupno žrtava Trobecove “ljubavi”. Ni dan-danas nije otkrivena monstruozna tajna kuće broj 22. Koliko žena je zapravo ubio Metod Trobec? Samoubistvo je počinio 2006. godine u zatvoru i svoje tajne ponio u grob.
