Piše: Mehmed Meša Delić
U ovom naslovu nema upitnika, nije greška, jer vas niko ništa i ne pita! Nego da se prvo lijepo, ponaški, selamimo, pozdravimo. To je temeljna kultura u bošnjačkom narodu, zavisno gdje se nalazimo, u domovini, dijaspori, pred džamijom, kafanom, državnom ustanovom…
Bošnjaci ne mogu bez ta dva pozdrava, kao što ne mogu bez svoje dvoličnosti. A, da su Bošnjaci dvolični o tome i vrabci pjevaju.
Zato pitamo: Jesmo li spremni, u oči se braćo pogledati?
U ratu svaki čovjek ima samo jednu želju da rat (pre)stane i hvala Bogu rat je (pre)stao, a mi Bošnjaci još idemo u međusobni rat. U ratu, Bošnjaci su trebali i morali realno sagledati svoju dotadašnju situaciju, otvoreno i bez ustezanja, podcrtati sve one probleme koji negativno uticaše na budućnost bošnjačkog naroda.
Stradanje bošnjačkog naroda koje je najdrastičnije izraženo u ovom posljednjem genocidu to potvrđuje. Rane su još uvijek svježe i za mnoge neće nikada zacijeliti. Ali, Bošnjake, ni ovaj strahoviti pokolj i genocid nije promijenio, kao što se to pokušava prikazati. Neki se možda i jesu promijenili, ali neki su iz rata izašli gori nego su bili. U stvari promijenili su se uslovi, a ne ljudi. Jedinstvo Bošnjaka u ratu može se kazati da je funkcioniralo, ali nestalo je glavnog činioca, koji je to jedinstvo održavao, i već sada ponovo nastaju međusobna „roškanja“.
Bošnjacima – muslimanima je data prednost čak i u odnosu na nepogrješivi svijet meleka. Ta prednost se očituje u sposobnosti saznanja, ukoliko to saznanje upotrebljavaju u korist svog naroda i ne zloupotrebljavaju ga. A, da li je, zaista tako?
Duboko smo bili svjesni činjenice da se naš bošnjački narod tokom prošlog krvavog rata poprilično vratio svojim korijenima, svojoj vjeri i tradiciji, (dok je bilo granata bilo je i džema’ata), što je nametnulo kao potrebu jedan novi, daleko fleksibilniji pristup, kako kad je u pitanju vjernik, tako i kad se radi o ummetu kao cjelini.
To je bilo i opet (ne)stalo. Zaboravili smo da treba tragati za „novim“ putevima komunikacije s vjernikom, a i onim ko bi to trebao postati, a ne da se o njima brinu kicoši koji džennet obećavaju.
Očigledno je da se opet koriste zastarjele metode koje ni ranije nisu davale rezultate. Intelektualna bošnjačka struktura, a i džema’ati teško se snalazi u novim uvjetima. Većina inteligencije se uključuje u stranački (državni) aparat , indentifikuje se sa strankom (s državom), jer se uzajamno trebaju.
Takav „brak“ je slikovito predstavio šejh Sadi u svom „Đulistanu“:
„Zastupati mišljenje protivno vladaru (vlasti) znači svojom krvlju svoje ruke prati. Ako on (vlast) za dan kaže: Ovo je noć treba odgovoriti: Da, eno mjeseca, eno Plejada!“
Dio bošnjačkih intelektualaca, a i vjerskih službenika zadovoljni svojim statusom u novim okolnostima neprestano postaje imun na pojave koje su ih ranije iritirale. Oni žele komotan i bezbrižan život koji se samo njih tiče, njihovi lični interesi su prevladali zajedničke.
Naravno, da bi neko bio intelektualac mora pored akademskog znanja i misliti svojom glavom (imati vlastiti stav). Ima hvla Bogu onih koji su izgradili svoj stav, misle svojom glavom, govore svojim britkim jezikom kada se radi o ključnim pitanjima. Na drugoj strani imamo one „experte“ koji slijepo slijede aktuelnu pogubnu politiku i njene stavove, a što je tragično da i oni imaju veliki broj pristalica.
Najeklantantniji primjer je odnos prema državi, popisu stanovništva, prema bošnjačkoj naciji, vjeri i jeziku bosanskom. Popis bi trebao biti historijskog značaja koji se tiče upravo Bošnjaka, ali su se „experti“ umješali da unesu zabunu među i onako zbunjene Bošnjake.
Na sreću, postoje i istinski intelektualci i vjerski službenici koji znaju šta su prave vrijednosti i nisu ni za dlaku odstupili od svojih stavova, što zahtijeva spremnost i iskušenja svih vrsta.
Kada je u pitanju „dijalog“ između ove dvije grupe intelektualaca oni ga ne vode na način koji će najbolje razumjeti drugi učesnik. Kada nastupaju u javnim sredstvima informisanja (TV duelima), bolje bi bilo da šute, a ne da se (bru)kaju za izgovorene gluposti. To nije samo kod njih, nego kod većine Bošnjaka kojima nedostaje znanje i vođenje „dijaloga“, a da ne govorimo o toleranciji.
Na toleranciju treba odgovoriti tolerancijom , na nauku suprostaviti jače argumente, na silu parirati silom, a na zlo odgovoriti pravičnom odmazdom. To su pravila dijaloga, ali mnogi ne želi pravila, nego često glavom kroz zid. Prazna glava teška artiljerija.
Iskustvo nas uči, nažalost, da svaki drugačiji pristup biološki ugrožava opstanak Bošnjaka, njihove vjere, kulture, i svih drugih vrijednosti po kojima se prepoznajemo kao narod na Balkanu.
Mnogi su još u velikoj zabludi, koji smatraju da se može nekim (gandijevskim i sličnim) metodama opstati oni i njihova zajednica. Onima koji tako razmišljaju evo kur’anska poruka:
„Ni Jevreji ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu…“ (El-Bekare, 120).
Na našu veliku žalost i sramotu Bošnjaci su u svojoj historiji često lakše vodili „dijalog“ s nemuslimanima nego međusobno. To je neshvatljivo, ali istinito. Pogledajmo i poslušajmo političke predstavnike iz redova bošnjačkog naroda.
Evidentno je, da su „naši“ predstavnici pred dilemom ili prihvatiti tuđa (hrvatska i srpska) rješenja i recepte ili tražiti svoj vlastiti put. Ne treba smetnuti s uma da su Bošnjaci često zapadali u poteškoće između ostalog i stoga što su pokušavali u programe svoje političke obnove često unosili gotova tuđa rješenja, koja nemaju nikakvih veza sa njihovim tradicijama, vjerovanjem i duhovnom historijom.
Zašto se stide svojih pozitivnih iskustava koje dakako, treba unijeti u svoje programe, koliko na polju materijalnog progresa, toliko, pa i više na polju duhovne obnove, kroz podizanje općeg prosvjetnog i kulturnog nivoa bošnjačkog naroda.
Ekstremnim nasrtajima srbo-hrvatske „pameti“, a i našim slabostima možemo se suprostaviti najefikasnije organizovano, putem kulturno prosvjetnih institucija. Nažalost, institucije ne daju očekivane doprinose. Čak i one s nacionalnim predznakom su sve manje na kursu duhovne i nacionalne afirmacije, preferirajući često tuđi interes.
Nije potrebno izlišno dokazivanje jer takvih primjera ima u svakoj bošnjačkoj sredini. Hazreti Alija r.s. nas upozorava: „Samo se izdajom jedan narod može pobijediti na svom kućnom pragu“.
Izdaja se može napraviti na razne načine. Kada je popis stanovništva, neizlazak na izbore, ne glasati za političke stranke bosanske orijentacije (cijelovite BiH i njenih gradova) je, također, izdaja. To više nije samo lična stvar pojedinaca, to je opći interes i njemu u ovim uslovima treba sve podrediti. U protivnom nemamo pravo na ljepote Bosne i Hercegovine, naši potomci će ispaštati, a šehidi nam neće halaliti. Bošnjaci kao temeljni narod Bosne i Hercegovine nemaju pravo dozvoliti podjelu zemlje i gradova ma ko da to pokuša dijeliti, a one koji to žele, proglasiti ih izdajicama i luđacima.
Ni Islamska zajednica, kao najorganizovanija i najpostojanija institucija Bošnjaka nije najbolje snalazila u novim uslovima. Tome je umnogome pridonijelo zaustavljanje demokratskih procesa u Islamskoj zajednici na svim nivoima. Umjesto da u svojoj avliji pometu i uvedu reda, Islamska zajednica je vodila brigu o „svojim“ političkim kandidatima, od kojih nisu imali koristi kao i oni koji su ih izabrali, oni godinama samo su nam (na)škodili. Islamska zajednica treba da rješava suštinske probleme kojih ima u džema’atima, a ne u političkim partijama i njihovim ambicijama da osvoje vlast uz njihovu pomoć.
Bošnjak treba da uređuje Bosnu i Hercegovinu svojim djelima ugrađujući u nju svoje, a ne tuđe ideje i kreativnosti, ugrađujući kompletno svoje biće.
Ukoliko želimo mijenjati Bosnu i Hercegovinu i svijet oko sebe, prije svega moramo promijeniti sebe, shodno kur’anskom ajetu:
„Allah neće izmjeniti stanje jednog naroda dok on ne izmjeni sebe“.
Evidentno je, čovjek se nalazi u snažnom procesu mijenjanja. Na formiranje čovjekove ličnosti i njegovog karaktera veliki uticaj ima i sredina (komšiluk). Čovjeku Bošnjaku je suđeno da se bori protiv asimilacije, bolesti koja je i te kako prisutna među njima. Malo se vodi briga, o mladima i njihovim interesima još manje, bilo to u domovini ili dijaspori.
Kada govorimo o dijaspori treba se malo vratiti malo u prošla vremena. U onom „bivšem“ (po)kuđenom sistemu, dijaspora, ambasade i konzularna predstavništva su vodila računa o svima pa i mladima.
Skoro da nije bilo grada u kojima nije bilo Udruženja i klubova, sa fudbalskim, folkornim i drugim sekcijama. „Dopunska škola“ je bila obaveza, a danas je dijaspora prepuštena samoj sebi.
Ovdje treba odati veliko priznanje džema’atima koji se brinu o mladima koji su obuhvaćeni vjeronaukom u gradu u kojem je džema’at. Ali, džema’ati ne okupljaju cijelokupnu dijasporu, nego samo svoje članstvo.
Dijasporu, njene vjerske i politička (ne)aktivnosti kada je riječ o članstvu u džema’atima, izborima u domovini, mislim da je (ne)potrebno kritikovati iz razloga što nije samo ona kriva. U domovini leži zec, odnosno političari i njihove stranke koje (ne)žele dijasporu uključiti u politička odlučivanja, jer bi mogli mnogima (po)mrsiti račune.
Ambasade i konzularna predstavništva su desna ruka političkim elitama i oni su slaba ili nikakva spona dijaspora – domovina.
U domovini, a i u dijaspori trebalo bi sveukupno društvo stvoriti ambijent za normalan razvoj posebno mladog čovjeka. Što se tiče mladi i uopšte dijaspore, njima je puno bolje nego onima u domovini, što izaziva ljubomoru. To je posebno izraženo kada dijaspora dolazi na godišnje odmore. Da se nebi na te dvije grupe dijelili, odgovorni (država i ambasade) trebaju na tome intenzivno raditi, da predrasude (pe)stanu.
(Sa)čuvati mlade, kako u domovini, tako i u dijaspori treba ponuditi mladima sadržaje koji ih neće odvoditi na stranputicu. U tom pravcu treba preventivno djelovati, umjesto diska i kafića bi trebalo otvarati kulturno prosvjetne ustanove.
