Tadašnji političari iz BiH s Titom su pozirali za fotografiju ispred kože medvjeda kapitalca, koja je bila obješena na zidu. Tog je medvjeda, priča Anjoli, ustrijelio Tito.
“Da bi opustio malo atmosferu, Tito se našalio. Rekao je: ‘Drugovi i drugarice…’, kazao je Tito tada, ‘… upravo sam dobio vijest da je drug Nicolae Ceausescu na Karpatima ulovio većeg medvjeda od ovoga na zidu. Što vi mislite da ovog našeg malo rastegnemo kako bi i dalje bio najveći ulovljeni medvjed u Evropi?'”
Tito je uživao u lovu. Imao je uvijek tri puške, ali najdraža mu je bila winchesterka. Imao je, kaže Anjoli, i standardnu proceduru pripreme pred odlazak u lov. Broz bi ustao ujutro oko četiri sata, kako bi provjerio kakvo će vrijeme biti taj dan. Potom bi prošetao oko vile Gorica, na terasi popio kafu, zapalio kubanku i listao novine.
Zatim bi odmah u blizini vile isprobao oružje. Zanimljivo je da su novine za Tita u vilu Gorica stizale helikopterom, a cigare direktno od Fidela Castra. Anjoli se sjeća da su cigare bile zapakovane u aluminijumsku ambalažu na kojoj je pisalo: Titu od Castra.
Šarplaninac se otrguo s lanca
“Kada bi odlazio iz Bugojna, podijelio bi cigare koje ne bi popušio”, kaže Anjoli.
Aleksandar Anjoli nije slučajno bio u Titovom osiguranju. Tada je radio u Službi državne bezbednosti. Svi koji su bili Titovi kuhari, konobari, krojači… nisu birani slučajno. Anjoli kaže da su po hiljadu puta provjeravani. Takvu proceduru je i sam prošao. Možda mu je olakšavajuća okolnost bila i to što je svojevremeno bio najmlađi sekretar SKJ-a. Imao je samo 19 godina.
Prisjećajući se starih vremena, Anjoli nije mogao ne spomenuti i Titove pudlice. One male, bijele, čupave koje se mogu vidjeti i na nekoliko fotografija Tita s Jovankom Broz. Kada bi se Tito vraćao iz lovišta, kaže Anjoli, pudlice bi se počele čudno ponašati. Anjoli priča da su pudlice znale skakati i po metar u vis kada bi im Tito prišao.
“Tito je uvijek bio sređen, pazio je kako je odjeven i nije bilo mudro u njegovoj blizini biti neuredan”, kaže Anjoli.
Pored pudlica, on je u Bugojnu imao i dva šarplaninca. Dobio ih je, dok su još bili štenci, od partijskog prijatelja Lazara Koliševskog. Kada je šest mjeseci kasnije u Bugojno kao gost došao turski državnik Bulent Ecevit, šarplanici su bili veliki poput stola. Tito se spremao primiti Ecevita u vili Koprivica.
I onda je došlo do nepredviđenog problema. Jedan od šarplaninaca imena Ondo otkinuo se s lanca. Odmah je proglašeno vanredno stanje. Titova garda na nogama, a i milicija…
“Odem tamo s jednim pukovnikom i vidimo Ondo prekinuo lanac. Polako se povučemo nazad i nazovem čovjeka koji se brinuo o psima, a bio je u Bugojnu: Dolazi odmah ovamo i ponesi lance. On mi odgovori: Pola dva je noću, gdje ću sad naći lance? A ja njemu: Ako treba probudi pola grada”, priča Anjoli.
Čovjek je došao brzo i smirio situaciju s Ondom. Taman se to završilo, garda i milicija dobili voljno, kad je u blizini neko počeo glasno urlati. Nedaleko od psećih kućica, pored Titove garaže, bila su tri visoka bora. Anjoli kaže kako je visina do prvih grana bora bila oko dvadeset metara.
“Pogledam prema gore, kad na vrhu jednog bora milicajac pod punom opremom. Pitam ga, što ti gore radiš, a on će: Potjerao me Ondo, prepao sam se i evo me na drvetu”, ispričao je Anjoli.
Anjoli za Tita kaže da je bio vrlo ležeran.
“Imao je osamdeset godina, a svako jutro se sam brijao”, priča on i nastavlja s još anegdotom.
Stvari iz novčanika
Kaže, saznao je slučajno da Tito u novčaniku nije imao novca. Kada je jednom krenuo za Livno, u jednom trenutku se sjetio da je zaboravio novčanik. To je bio razlog da se jedno vozilo iz kolone izdvoji i vrati nazad prema rezidenciji. Čovjek koji je bio poslan po novčanik bio je radoznao i zavirio u njega.
“U novčaniku je bila samo partijska knjižica, lična iskaznica i još neki osobni dokumenti”, kaže Anjoli.
Za Titov dolazak u Bugojno, oni koji su trebali znati znali su mjesec dana unaprijed. U tom periodu konspirativno se zavirivalo pod svaki kamen. Kako je radilo Titovo osiguranje najbolje pokazuje sljedeći primjer. Salko Hondo, tadašnji fotograf Oslobođenja i Predrag Vukosavljević, vozač iste firme, krenuli su službeno prema Bugojnu.
Blizu ovog gradića su se zaustavili i zbog nužde potražili najbliži šumarak kraj ceste. Nisu ni počeli, a pred njih se iznenada pojavio milicajac. Naoružan do zuba, a automat uperio u njih.
“Pokazali su mu akreditacije, rekli ko su i šta su, ali milicajac je bio tvrd orah i rekao im je: Možda vaše akreditacije važe za vožnju cestom, ali ne vrijede za to da hodate šumom”, prisjetio se Anjoli.
Fotograf i vozač su privedeni, a nedugo zatim i pušteni. Ipak, nije sve uvijek savršeno funkcioniralo. Kaže Anjoli da je osiguranje jednom prilikom napravilo propust u Zenici. Skupila se masa svijeta, koja je htjela vidjeti Tita. Dok je kolona vozila išla kroz Zenicu, iz jednog su mahali Tito i Jovanka. Sasvim neočekivano, jedan čovjek je prišao Titovom vozilu i bacio nešto.
“Bio je to smotuljak pisama koji je pao Jovanki u krilo”, kaže Anjoli.
Taj čovjek bio je radnik Željezare Zenica gdje je dobio otkaz. Žalio se svima i pisao im pisma, ali njegovom problemu nije bilo rješenja. Zato je skupio sva pisma, zavezao ih i čekao da Tito dođe. Mislio je da će mu maršal pomoći, ali umjesto toga je priveden, a pričalo se da je htio izvršiti atentat. To je bio i najveći problem u Anjolijevoj karijeri.
Ubrzo Tito više nije dolazio u BiH. Poslednji put su zajedno popili kafu na Bikavcu, kada je Tito dolazio za godišnjicu Bitke na Sutjesci. Anjoli se sjeća kada je s Titom popio i konjak. Francuski.
“Mnogi pričaju kako je Tito pio samo viski. To nije tačno, najviše je volio francuski konjak”, kaže Anjoli.
