Hirurg Sead Buturović, konjička legenda, čovjek za kojeg samo riječi hvale kruže po sjevernoj Hercegovini, pogledao je u dva kovčežića.
Tako su baš izgledali, kao kakvi sklepani dječji drveni uradci u kojima se skriva nekakva tajna.
Kad je ubistvo najmanji grijeh
A tajne nije bilo – u ta dva malena sanduka su se nalazile kosti njegove majke i sestre. Cijeli jedan emotivni svijet sazdan od ljubavi, brige i pažnje, svijet koji je volio Seada i kojeg je Sead volio najviše na svijetu tom, eto stoji pred njim u par kubičnih centimetara.
Hasnija i Vasvija Buturović, majka i kćerka koje su pošle u šetnju tog ljetnjeg dana iz Konjica prema Boračkom jezeru, te 1992. godine, od strane četnika su brutalno ubijene. Žene su prvo odveli u Bijelu, a potom svirepo likvidirali.
I da je ubistvo nevinih civila najgora stvar, ali nije…
Četnici su njihova tijela ostavili pored puta u šumi, na milost i nemilost zvijerima, gavranovima, kišama, suncu i snjegovima. Hasnija i Vasvija tako nestaju kao osobe, ali nestaju i posthumno.
Za razliku od većine nestalih u BiH, čije se kosti i dan danas kriju, ovdje se desio slučaj gotovo bez presedana, mrtvi ljudi su sa potpunom namjerom i zločinačkom sviješću ostavljeni na licu zemlje, pred licem svijeta i svjetla. Ostavljeni su iz mržnje, pakosti, ali i upozorenja za svako nesrpsko biće koje bi se kretalo ovim krajevima.
Smrt je bila tek uvertira za postmortalnu sablazan.
Borba Čovjeka i zvijeri
I baš tako, dok se doktor Sead raspadao od bolova, od iskonske želje da sazna šta mu je sa majkom i sestrom, tijela su se raspadala na zemlji posijanoj mržnjom.
Pa je onda jasno, a to kaže i doktor Sead Buturović, da je sva bol stala u dva posmrtna mini improvizovana sanduka, koja je u razmjeni 1994. godine dobio:
„Posmrtne ostatke majke i sestre sam mogao da stavim u dvije najlon kese. Na osnovu nekoliko komada haljine koju je moja rahmetli majka nosila, prepoznao sam da se radi o njoj“, prisjeća se Buturović u izjavi za BIRN BiH.
I to je sva istina, koja stoji pred doktorom Seadom, te 1994. godine.
A onda započinje njegova titanska borba, borba za istinom, borba za otkrivanjem počinilaca SVIH ubistava na teritoriji konjičke opštine. Koliko se zna, u samom gradu je pobijeno više od 200 civila. Doktor Buturović u nemogućim uslovima operiše, vrši amputacije, spašava živote ljudi u gradu pod granatama.
Spašava živote Srba, Hrvata, Bošnjaka, ma zapravo LJUDI i građana Konjica. On ne pita, samo radi svoj humani posao. Neki misle da bi svaki čovjek nakon saznanja o smrti i načinu smrti majke i sestre poželio osvetu, ali ne i doktor Sead. On je veći od toga!
Radi najbolje što može svoj posao, ali želi da se počinioci ovog i svih zlodjela privedu licu pravde.
Zločinci-slobodni ljudi i odbornici
I kakvo je stanje pred licem pravde danas? Gotovo nikakvo. Više od 200 civila ubijeno je u Konjicu, ali su za njihovu smrt osuđeni samo vojnici nižeg ranga.
Iz Tužilaštva BiH kažu da je Sud BiH donio dvije presude za zločine nad civilima u Konjicu, jednu protiv pripadnika VRS-a, a drugu protiv pripadnika HVO-a.
Međutim, opsežne optužnice protiv pripadnika VRS-a i HVO-a zbog granatiranja Konjica nisu podignute, iako je, prema riječima advokata sa ovog područja, vođen veliki broj istraga, stoji u izvještaju BIRN-a.
Dakle, budimo posve jasni, za preko 200 ubijenih civila, za uništavanja grada, gradske jezgre i okoline, do sada su procesuirana slovom i brojem DVA čovjeka. O višerangiranim oficirima, nema ni govora.
A jedan višerangirani oficir koji je direktno odgovoran za granatiranje grada, koji je komandno odgovoran i za slučajeve silnih ubistava, među kojima i brutalno ubistvo Seadove majke i sestre jeste nekadašnji general Boro Antelj koji je tokom rata bio komandant Druge lake pješadijske brigade VRS-a.
I gdje se krije ova mračna persona sa zločinačkom krvlju na rukama? Pa, ne krije se! On je uspješan biznismen, kako se to danas voli reći u Srbiji i ne pada mu na pamet da se vrati u BiH. Za sebe tvrdi da je nevin, a opet, čini se da nikako ne želi pred ovdašnjim sudovima provjeriti tu svoju nevinost.
U telefonskom razgovoru za BIRN Antelj je iz Srbije izjavio da u BiH nakon rata nije dolazio.
„Nemam namjeru da dolazim, jer kada vidim kako se u ovom regionu pišu optužnice, ne želim da upadnem u zamku. Pretpostavljam da, čak i ako bosanski istražni organi vode istragu, to može biti samo na osnovu moje komandne odgovornosti.“
Ljudski poriv
Začudno je to odbacivanje odgovornosti, za osobu koja sebe smatra visoko-moralnom, ali je još začudnija potpuna impotencija i srbijanskog i BiH pravosuđa.
Za sve te stari Antelj nema vremena, pa je već dogurao do nezavisnog odbornika u lokalnoj skupštini u Rakovici u Srbiji. Ne peku njega pretjerano rane Seadove, rane porodica 200 ubijenih Konjičana, ne potresa se on niti zbog kostiju Vasvije i Hasnije Buturović.
No ovo nije (samo) tekst o jednom nepresuđenom zločincu. Ovo je tekst o heroju Seadu Buturoviću, koji je nakon svog zla koje mu se desilo kao čovjeku, ostao upravo to-čovjek.
I zato, ove godine kada je služen parastos ubijenim Srbima u Bradini, niste tamo mogli vidjeti Antelja i ostale zločince, njih vidjeti nećete, ali ćete zateći doktora Seada Buturovića, konjičku legendu, kojoj su četnici ubili majku i sestru, vidjećete heroja kako oplakuje druge ljudske žrtve.
„Na dolazak u Bradinu nagnao me je ljudski poriv da sa svojim bivšim komšijama, prijateljima i poznanicima podijelim njihovu i svoju bol zbog onoga što smo preživjeli u tim nesrećnim vremenima. I poziv nekih dragih ljudi… Ponosan sam što sam i u ratu bio čovjek i humanista, koji nije dijelio ljude prema nacionalnoj pripadnosti. Kao Bošnjak i kao Bosanac pokazao sam da je moguć zajednički život u ovoj lijepoj državi. Ne treba niko spolja da nam kroji budućnost. Samo nam nedostaje više solidarnosti i razumijevanja“, kazao je doktor Buturović za Novosti.
A šta smo svi mi uradili da budemo bolji ljudi?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
