Nakon što je kralj narodne muzike tragično izgubio život, saznalo se da se prošle godine sin koga nikada nije upoznao upucao u glavu – kaže za Svet njegov prijatelj iz Amerike.
– Želim da vam ispričam šta sam čuo. Aleksandar je rođen i živio je u Koloradu, a njegova majka Ana bila je u kratkoj vezi sa Šabanom Šaulićem. Ona je dobila dijete i sama ga gajila dok se nije udala za jednog finog čovjeka. Aleksandar je kasnije promijenio ime u Alexander i uzeo prezime svog očuha Miller. Njegova majka se povjerila mojoj ženi da je to zapravo Šabanovo dijete, ali da ona pjevača više nikada nije vidjela ni čula. Zapravo nije ni željela da mu kaže. Rodila je sebi dijete i tek prije nekoliko godina pošto je umrla sin je od moje žene saznao za tu priču. Malo se zbunio tada, ali nije pokazivao nikakvu želju da nađe navodno pravog oca. Živio je mirno i pristojno, niko ne zna zašto je digao ruku na sebe, pričalo se da je saznao da je bolestan i da je zato to uradio – kaže izvor i dodaje:
– Niko nije znao da on posjeduje oružje. Oduvijek je bio dobar čovjek, zatekli su ga u lokvi krvi kako leži nasred dnevne sobe. Nije se nikada ženio, nije imao ni djecu. Majku je izgubio od posljedica moždanog udara, to mu je jako teško palo, a očuh mu je i dalje živ. Radio je kao konobar, stalno mijenjao lokale, ali je imao novca za normalan život. Ana, njegova majka, porijeklom je iz Srbije, a u Ameriku je došla jako mlada. Šabana je srela u vrijeme njegovih turneja po Americi, ludački se zaljubila i navodno sa njim ostala u drugom stanju. Dugo je krila od svih čije je dijete, povjerila se samo jednoj prijateljici. Nekako se to pročulo u našem krugu, ali rijekto ko je vjerovao jer nije imala nikakav dokaz sem zajedničkih fotografija sa koncerta, ali realno to ne dokazuje ništa. Nakon njegove smrti pronašli smo pismo koje je napisao svom ocu, ali su ga očigledno strah i sumnja spriječili da ga pošalje. Mi smo neizmjerno tužni zbog gubitka dobrog čovjeka i prijatelja.
Pismo navodnog Šabanovog sina
– Gospodine Šabane, ne znam kako da počnem ovo pismo i ne znam kako da vam se obratim. Pišem vam iz daleke Amerike, iz Kolorada, odande gdje ste nekada davno upoznali jednu Anu. E pa ja sam njen sin, i vaš sin. Ne želim da mislite da vam se javljam zato što mi nešto treba od vas, imao sam potrebu samo da vam kažem da sam živ, zdrav i da postojim. Ništa vi niste krivi, ja vama ništa ne zamjeram,. Molim vas da mi oprostite ako sam vas uznemirio. Htio sam samo da vam se javim. “Sve najbolje, tato”!
