Prošle nedjelje, platforma Vikiliks ponovo se našla u udarnim vijestima. Ovaj put ne zbog objavljivanja nekih novih informacija iz povjerljivih dokumenata. Razlog je bio američki vojnik Bredli Mening.
Bredli Mening je na sudu priznao krivicu po pojedinim tačkama optužnice koja ga dovodi u vezu sa dostavljenjem povjerljivih depeša Vikiliksu.
On je, pored ostalog, priznao da je poslao na hiljade strana vojnih izvještaja iz Iraka i Avganistana, diplomatskih prepiski i drugih povjerljivih dokumenata tokom 2009. i 2010. godine.
Vikiliks nije za sada želio da komentariše svjedočenje Meninga. Oni do sada nisu nikada željeli eksplicitno niti da potvrde niti da negiraju da su sporne depeše dobijali od Meninga.
Ipak, na Tviter su Vikiliksovi urednici postavili tekst post u kojem piše: “Bredli Mening se izjasnio da nije kriv za pomaganje neprijatelju. Pomaganje javnosti nije pomaganje neprijatelju“.
O fenomenu Vikiliksa Deutsche Welle je razgovarao sa stručnjakom za internet-fenomene i politiku Markusom Bekedalom.
DW: U kojoj mjeri Vikiliks još uvijek radi ono zbog čega je i osnovan?
Markus Bekedal: „Tužno je što se Vikiliks uglavnom još samo vrti oko Džulijana Asanža i trenutno ne služi zadatku zbog koga je i osnovan, naime, da bude sigurna luka za dokumente od globalnog i istorijskog interesa. Naravno da još postoje načini da se dokumenta doture Asanžu, ali za normalne ’zviždače’, one koji žele da otkriju nepravilnosti, a ostanu anonimni, to je sada postalo teško. Srećom, sada postoji mnogo sličnih platformi, kako u tradicionalnim medijima, poput portala Cajt onlajn, pa sve do klasičnih poštanskih sandučića, kakvih je bilo i prije interneta, a tu su i specijalizovani portali poput Balkanliksa. To je recimo neka vrsta regionalnog Vikiliksa koji prati i novinarski rad, i čiji je cilj ukazivanje na loše pojave i korupciju.“
Da li Vikilikis može da destabilizuje svijet objavljivanjem mnoštva informacija o stvarima koje se tretiraju kao državne tajne?
Nisam baš siguran da može. Više od milion ljudi je imalo mogućnost da vidi dokumente Vikiliksa i prije nego što su objavljeni na tom portalu. Sve to nisu bile baš strogo čuvane tajne. Smatram da je svaka zainteresovana tajna služba za te podatke znala zahvaljujući svojim špijunima. Ono što je Vikiliks učinio, jeste da je ta dokumenta prezentovao najširoj javnosti i na taj način ih demokratizovao.
Koji su glavni nedostaci, a koje prednosti principa Vikiliksa?
Na primjer, po mom mišljenju, koje dijelim sa mnogim kritičarima, trebalo je više paziti na zaštitu osoba koje žive u represivnim sistemima i koje su razgovarale sa američkim ambasadama. Njihova imena je trebalo izuzeti iz tekstova, ali za tako nešto Vikiliks nije imao dovoljno resursa. Inače, smatram da je linija Vikiliksa ispravna. Oni su bili prethodnica koja je pokazala svijetu kakav je značaj ’zviždača’, anonimnih ljudi koji ukazuju na zlo u sopstvenoj sredini i kako ta aktivnost može da izgleda u 21. vijeku. Nije to ništa novo. U istoriji je bilo mnogo ’zviždača’. Mnogi su postali heroji, za mnoge javnost nikada nije čula. U američkoj istoriji su to, na primjer, bili ljudi koji su otkrili skandal Votergejt, i to su veliki heroji Sjedinejnih Američkih Država. Kasnije su uvijek bili pozivani u javne debate kao stručnjaci za tu temu.“
„Ono što je dobro jeste da je Vikiliks postavio trend objavljivanja originalnih dokumenata, a oni su za građane kredibilni. Tako i u novinarstvu može nešto da se promijeni. Novinarski tekstovi mijenjaju svijet. Ako imamo pristup originalnim dokumentima, onda možemo da provjerimo rad novinara i učinimo ga boljim. Nadam se da je to shvatila nova generacija novinara, da na mrežu treba postaviti više originala, kako bi što više ljudi moglo da ih vidi.“
