Pretposljednjeg dana juna godine 2019. došao sam do knjige koju sam nekada imao pa mi je nestala: Branko Ćopić, “Dragi likovi”. Te knjige ima u mnogo izdanja, ali ja sam tražio izdanje Školske biblioteke Znanje iz godine 1953. Bio sam na planini, u selu Grabu, i odande sam, zahvaljujući tehnološkom napretku, našao da je neko prodaje preko interneta. Kad sam stupio u kontakt s prodavcem, napisao mi je da ni za knjigu ni za slanje ne moram platiti ništa, već da mu, kad siđem s planine, pošaljem neku svoju knjigu. Čovjek se zove Radoje Pavlović, živi u Valjevu, u Naselju zbratimljenih gradova.
“Dragi likovi” su važna knjiga moga djetinjstva. Dobio sam je od svoga rođaka Safeta Gudževića. A Safet ju je dobio od Tita! To jest, stigla mu je poštom iz Maršalata, a moji i Safetovi rođaci, iako vole da stvari zovu kakve stvari jesu, ponekad stvari zovu onako kako misle da bi stvari morale biti. Bilo prvo, bilo drugo, pričalo se da je knjigu Branka Ćopića s naslovom “Dragi likovi” Safetu poklonio Tito. I uz nju mu je poklonio i druge neke knjige, jeste da mu ih je poklonio preko pošte, ali poklonio. Tačka.
Safet je bio deveto dijete u kući Ćazima Gudževića i Fatime, djevojačko Hamidović. Prije Safeta je rođeno pet sestara i troje braće, ovim redom: Zejnepa, Huzeir, Zineta, Sadik, Mejrema, Kasum, Muratka i Ismeta. Poslije Safeta će se roditi i deseto dijete, Ismet. Kad se rodio Safet, i kad je iz mjesne kancelarije u opštinu, ili već gdje treba, otišao dopis o rođenju, pričalo se da su došla dvojica ljudi u zaselak Graba Ravnu Goru da se uvjere o onome što je javljeno. Jedan od dvojice bio je oficir JNA, u selo je došao jašući na konju. Vidjeli su Safeta u pelenama, izbrojali njegove sestre i braću, zapisali i otišli. Nakon koji mjesec je iz Maršalata stigao dopis da je Safet postao Titovo kumče. Ja sam sve to saznao kasnije, jednom kad se čulo da je opet Safetu stigao paket od Tita.
Paket bi Safetu stizao za Dan Republike, bilo je uvijek hladno kad bi se po selu novost pročula, a ponekad je padao i snijeg. Koji je po redu bio taj paket, ja ne znam, ali znam da je u njemu bilo slatkiša, keksa, i nekoliko knjiga. Išao sam, možda u treći razred, kad me je Safet pozvao da vidim bi li me zanimalo šta od knjiga koje je dobio. On nije bio neki oduševljen čitalac, a ni visoki status kod Tita nije ga nimalo činio dižoglavim. Svejedno, za nas djecu Safet i Tito su bili ravnopravni kumovi. Nismo marili kad bi nas poneko ispravio u govoru i rekao da je samo Tito kum, a da je Safet kumče. Danas bih rekao da je sve to i samom Safetu bilo čudno i nejasno. Otišao sam, dakle, Safetu u kuću, dobio sam možda posljednji preostali slatkiš iz paketa, a knjige su bile na rafu ispod tavanice. Uzmi koju god hoćeš, rekao mi je. Popeo sam se na stolici, dopro rukama do knjiga, i izabrao “Drage likove” Branka Ćopića.
Tu knjigu nisam ispuštao iz ruku cijelu zimu, pa sam joj se vraćao u proljeće, pa sam je znao nositi i ljeti u planinu. Bio sam skoro naučio napamet svih devetnaest priča. Naročito su mi se dopale “Zemlja koje nema”, pa “Čovjek i mačka”. Jednog ljetnjeg dana pročitao sam obadvije i svom rođaku Rahimu, čobaninu, u debelom hladu pod bukvom. Zemlja koje nema je Argentina i u priči likovi kazuju kako se ona nalazi u “drugoj Americi” i da u njoj ima dosta posla, a da ga u “prvoj Americi” više nema, jer se druga Amerika “izradila”. Kad sam završio čitanje, Rahim me upita: “Aman, da l je to istina?” I doda kako je ta druga Amerika sigurno doljnja, a ta prva je gornja. A kad sam mu pročitao “Čovjeka i mačku”, priču o kolonisti Stojanu Gloginjaru, koji iz Bosanske Krupe ide da se naseli u banatsku ravnicu i sa sobom nosi mačku, Rahim je, čuvši u kakvu je ravnicu i bagremove dospio doseljenik, skoro jeknuo: “Blago si ga tome Stojanu što je napuštio vrletnice i došao do kuće usred ravnice!”
Usred toga ljeta rekao sam Safetu da sam knjigu pročitao stoijedanput i da je najbolje da mu je vratim, jer je više neću čitati. On mi je rekao da je knjiga moja “za posvakad”, a ako mu je vratim, on je, vala, nema kad čitati. Ne znam više jesam li mu je vratio ili je ostala kod mene, ali se za posvakad izgubila. Safet je bio dinamičan momak, golijska huja, ali je bio dobar. Bio je naočit, i starije i mlađe žene su za njega govorile “aman što je glédan”. Poneka bi dodala: zna Tito koje će dijete okumiti. Išao je u školu, a ljeti je, kao i sva druga djeca, čuvao stoku po planini. Imao je bika Plavonju, koji je nadbijao svakog vola u selu i iz drugih sela. Plavonja je bio žestok, imao je žesnu maramicu koja mu je padala sa jakog vrata. Safet je bio beskrajno ponosan na svoga bika, i često smo mogli čuti njegovo zvonko i nadmoćno heganje nakon što bi Plavonja nadbio nekojeg vola. Jednom sam, ni danas ne znam šta mi je bilo, prišao Plavonji i dok su druga djeca prestravljeno očekivala da me prosuče rogovima, on me je liznuo po čelu. Safet je rekao da je to zato što Plavonja zna ko je Safetu najbolja svojta. Sa Safetom sam rod i po muškoj i po ženskoj liniji, majke su nam porijeklom od Hamidovića s Pešteri. A Safet je imao i bliže svojte od mene, ali se niko nije usudio da se Plavonji približi. Toga se najbolje sjećam. Možda je to i jedino čega se sjećam dobro.
Ostalo mi se sve odmaklo, stoji odmaknuto, kao što se u sumrak odmaknu stvari. Sjećam se da smo jednom, u Zadruzi, zajedno gledali neki film, ali koji, ne znam, ne znam, ne znam. Pamtim, ama maglovito, da smo jednom, u planini, na Maloj ravni, bacali kamena s ramena, kamen je bio težak, jedva smo ga digli sa zemlje, pamtim da ga je bacio dalje od mene. Barem četiri godine smo tabanali zajedno u školu, ali se ne mogu sjetiti ni jednog prizora, ničega. Ne znam ni je li kad Safet s nama poigrao lopte, a za loptom smo bili svi ludi. Gredom iz škole penjali smo se na kruške i na šljive i na jabuke, čupali i glavice kupusa iz ponečijeg kupusišta, ali mi je iz svega toga Safetov lik iščilio.
Sumrak na moje sjećanje pao je na dan u kojem je Safet otišao s ovoga svijeta. To je bilo prije pedeset godina, u četvrtak 19. juna 1969. Safeta je, u njegovoj 17. godini, ubio stric. Pucnjem iz pištolja. Podrobnosti i pojedinosti su mučne i bolne kao što je svima koji su Safeta znali zauvijek ostala mučna i bolna njegova smrt. Vidio sam s naspramne padine kako je pao u paprat na strmini i kako ga iz paprati dižu i iznose na put, i kako ga poslije voze volujskim kolima kroz selo.
Trinaest godina kasnije, kad me u Beogradu, u restoranu Kalenić, pisac Đuro Damjanović upoznao sa Brankom Ćopićem, ispričao sam Ćopiću kako me zapala njegova knjiga “Dragi likovi”. A Ćopić, kao Ćopić, bijele kose i bijela lica, kaže: “Znao je Tito šta da pokloni!” Onda je pričao o svome dedi Radetu, koji nije vjerovao da postoji vazduh, već je govorio da se o vazduhu sve izmislilo i razglaba se u školi, e da učitelji nečim zarade platu i da time beskorisno odvajaju đake od kuća i od čuvanja ovaca i krava. Tu sam se nadovezao, te ispričao kako me Safetov strašni Plavonja nije proburaznio rogovima, nego me liznuo po čelu i kako mi je Safet na to rekao da i Plavonja zna ko je Safetu svojta. A Ćopić, s nokta: “Plavonja je znao i nije znao, ali je Tito znao.”
Branka Ćopića sam vidio samo dvaput, upamtio sam njegove vesele školske zgode prilikom njegove posjete osnovnoj školi u Hašanima, kad je, nakon što je đacima skoro sat vremena čitao svoje pjesme i priče, učiteljica pozvala djecu da nešto pitaju Čika-Branka, pa ga jedan đak i pitao: “Čika Branko, koliko je sedam puta osam?”
A neke večeri sam sanjao da biva kako biti ne može: u restoranu Kalenić na Vračaru, priredio sam da se sastane Branko Ćopić sa ljudima koji su mi poklonili njegovu knjigu “Dragi likovi”: došao Radoje iz valjevskog Naselja zbratimljenih gradova, došao i Safet iz Graba. Došlo bukadar nekih žena, došlo i neke rodbine iz Izmira i Adapazara. Pozvao sam bio i Safetova kuma Tita, ali kum poručio preko konobara Mikana da ne može doći.
