Bilo je to, sada već davno, prije dobrih petnaestak godina. Bio je Bajram i, po običaju, čekalo me dosta posla. S jedne strane, puno svijeta, a, s druge, malo prostora. Gradski džemat, a samo jedna džamija. Iskustvo mi govori da se džamija začas na Bajramu napuni. Otvorimo i mektebsku učionicu, prostremo tepihe i u hodniku, pa i ispred džamije, ali opet malo.
Odlučimo, tako, da probamo sa dodatnim prostorijama – nema nam druge. A imamo prostorije. Eto, tamo, skoro preko puta džamije imamo veliku kahvedžinicu. Tako je zovemo, iako se u te svrhe i ne koristi. Istina, trošna i dotrajala ali komotna prostorija koja može primiti podosta svijeta.
Očistimo, prostremo i uredimo. Gledamo je i mislimo: „Ma, k’o bombona“. Majstori se pobrinuli da sve bude kako treba, pa preko ceste prebacili kabal, onako, s kuće na kuću, i uštimali zvuk. Jedna proba, druga, treća… Ma sve štima. Hvala Bogu, biće da sve ide po planu.
Kad nešto hoće, hoće
I, zaista, na bajramsko jutro razgonim uobičajenu gužvu ističući kako ima sasvim dovoljno mjesta i u kahvedžinici. Ono, neće me kao imama vidjeti, ali će me čuti i sve će biti kako treba. Ljudima drago. Bolje je i u komociji klanjati, makar i tamo u kahvedžinici, nego se potucati po stepeništu ili trotoaru. Uostalom, bolje je biti unutra pa kako god, a tih su godina bajrami skoro u zimu bili.
I, tako, klanjali mi Bajram, i sve se činilo uobičajenim. Tek kad smo izišli iz džamije, ovi iz kahvedžinice, neki ljutito a neki kroz smijeh, počeše prepričavati svoj Bajram. Vele, čim je počeo namaz, nestalo im tona iz džamije pa je kahvedžinica utihla. Čekali oni i nadali se, kuckali po zvučnicima, potezali kablove, ali bez uspjeha.
Vidjevši da od svega nema ništa, neko se dosjetio i upalio televizor, kad tamo prijenos bajrama iz Begove džamije. Nemajući kud, ispratili oni taj prijenos i po njemu se ravnali, pa, valjda će Bog ukabuliti. Uglavnom, ostalo je da su taj Bajram u džematu jedni klanjali za Pozderom, a jedni za Cerićem.
Pričam to jednog Bajrama dragom prijatelju. Iz mog je džemata, ali, silom prilika, živi daleko u bijelom svijetu i rodnu grudu viđa tek ljeti, kada dođe na odmor.
Meni ti je, veli on, Bajram drugi rođendan, tako da dvaput godišnje zaista slavim i uživam.
Dva rođendana godišnje
Gledam ga i kontam, onako, fin je i dobro pobožan insan pa valjda misli na simboliku Bajrama kao blagdana u kome se vraćamo sebi, propitujemo svoj život i donosimo odluke da ćemo uznastojati da budemo bolju. Otuda, valjda, i ta poveznica sa rođendanom!?
Shvata da ga baš i nisam razumio, pa pojašnjava.
Ja sam ti, priča on, u mladosti bio svakakav. Što bi narod kazao, „htio sam u svaku boju“. Bilo me je svugdje, uglavnom tamo gdje ne treba i ne valja. Gdje je kavga i belaj, tu sam ti otprilike bio i ja. Džamija mi je bila strani pojam. Nisam ni znao kako joj unutrašnjost izgleda. Čak sam se, Bože mi oprosti, i izrugivao s ljudima koji tamo idu ili onima što ezan uče. Jesam i šta, tako je to bilo.
Dok on to priča, na licu mu jasno razaznajem tragove stida i skoro da ne mogu da vjerujem da je to ista osoba koju nekoliko godina dobro poznajem. No, on će mi sve opričati do kraja.
Veli, dođe onaj ludi rat i on zaglavi u logoru. Nema kakve torture i degeneka nije preko leđa premetnuo. I ko zna kud i kako bi sve otišlo da jedne prilike u ćeliju neko nije doturio primjerak Kur’ana. Zatvorenici se jagmili da dođu na red da pročitaju štogod iz svete knjige.
I ja bih dolazio na red, s tim što to ja nisam samo čitao nego doslovno upijao u ovu svoju praznu dušu. U jednom momentu sam shvatio gorku istinu i teška srca priznao i rekao sam sebi: „Čovječe, pa šta si ti? Ti si totalna kontra od svega lijepog što tamo piše!“ I bilo je tako – sve što je trebalo, ja nisam, a sve što nije valjalo, jesam.
Pričao mi je, dalje, kako se samo teško osjećao tih dana i noći. Sve ga je boljelo, ali ne od rana i modrica – boljela ga je duša.
‘Neću ja više ovako’
„Kutarišem li se ikada odavde, ja ću biti drugi čovjek“, rekao je samom sebi. Mučio ga je jedan ajet iz Kur’ana. Nije bio siguran je li baš tako kako piše, a nije imao koga pitati da mu potvrdi ili rastumači. Pisalo je da će onome ko se iskreno pokaje, Uzvišeni Bog sve pređašnje grijehe u dobra djela pretvoriti. Samo da je nekoga upitati, mislio je.
Bog dade pa se i ta patnja završi. Razmijenjen je i pušten iz logora. Kratko se zadržao u Hrvatskoj, ali dovoljno dugo da ode na jedan Bajram. Sačekao je imama poslije namaza i pitao ga za ono pokajanje i pretvaranje grijeha u dobra djela. Imam mu je potvrdio i dodatno objasnio.
Mojoj sreći nije bilo kraja. Ma, radost i sreća kakve se ne mogu opisati. Tu, u toj džamiji i pred tim imamom na Bajramu, ja sam se ponovo rodio. Da me nije bilo stid onog naroda, vrištao bih da me cijeli svijet čuje. Otisnuo sam se nakon toga dalje u Evropu, a kasnije otišao i iz Evrope dalje u svijet. Vjeruj mi da se radujem svakom novom danu kao prilici da budem bolji. Rođendane, inače, nikada nisam slavio, a od tada svaki Bajram doživljavam kao neku vrstu rođendana.
Ispričao mi je svoju priču više puta, ali svaki put sa nekim novim žarom i posebnom iskrom u očima koje, samo što ne zasuze.
I uvijek mi u mislima ostane neke zadrške i prijekora samom sebi.
Zar Bajram i ne bi trebao biti upravo to: prilika da se vratimo sebi i u sebi potražimo ono najbolje?
Ovog Bajrama se nećemo vidjeti, ali ga vrlo brzo očekujem u Bosni. Biće mi zadovoljstvo još jednom slušati njegovu bajramsku priču.
I, naravno, čestitati mu, makar i sa zakašnjenjem jer za prave stvari nikad nije kasno.
