Na 74. obljetnicu napada atomskom bombom na Hirošimu povjesničari su se prisjetili okolnosti koje su prethodile prvoj i zasad jedinoj upotrebi atomskog oružja u nekom ratu u povijesti čovječanstva.
Američki naučnici koji su radili na izradi atomske bombe – tzv. projektu Manhattan, uspješno su testirali atomsku bombu u julu 1945. godine nakon što je Njemačka već priznala poraz dva mjeseca ranije.
Do augusta 1945. Japan je već gubio Drugi svjetski rat i toga su bili svjesni i Japanci i Amerikanci. No, bilo je pitanje koliko je još Japan žilav i koliko će proći vremena prije no što se preda?
Sredinom jula, predsjednika Harryja S Trumana obavijestili su da je uspješno testirana atomska bomba, nazvana ‘najstrašnijom bombom u povijesti svijeta’.
Hiljade sati istraživanja i razvoja, kao i milijarde dolara, utrošene su u njezinu proizvodnju i to nije bio samo istraživački projekt, ovo je bila proizvodnja oružja za masovno uništenje i ubijanje. Stoga je Truman morao donijeti odluku.
“Strašno je odgovornost koja nas je snašla”, napisao je.
Četiri mogućnosti
Predsjednik Truman imao je četiri mogućnosti:
- 1) nastaviti konvencionalno bombardiranje japanskih gradova
- 2) upasti u Japan
- 3) demonstrirati bombu na nenaseljenom otoku
- 4) baciti bombu na naseljeni japanski grad
Prva varijanta pokazala se prilično bezuspješnom, a Japanci prilično žilav protivnik. SAD su počele s napadima konvencionalnim oružjem još 1942. godine, ali su ozbiljniji napadi krenuli tek sredinom 1944. U zračnim napadima između aprila 1944. i augusta 1945. poginulo je oko 330.000 Japanaca, a ranjeno 473.000 ljudi.
U martu je samo za jednog zračnog napada u Tokiju poginulo više od 80.000 ljudi. Ali nisu se predavali, pa je u augustu zaključeno da konvencionalno oružje nije efikasno. A kako je grad izgledao nakon bombardiranja pokazuje i ova fotografija:
Sjedinjene Države razmišljale su o pokretanju tradicionalne kopnene invazije na japansko otočje, no iskustvo je pokazalo da se Japanci nisu lako predavali. Amerikanci su smatrali da su spremni na velike žrtve. Tokom bitke kod Iwo Jime 1945. godine poginulo je 6.200 američkih vojnika.
Kasnije te godine na Okinawi je ubijeno 13 000 američkih vojnika i mornara. Žrtve na Okinavi penjale su se do 35 posto – svaki treći američki vojnik je bio ranjen ili ubijen. Truman se bojao – kako je rekao – ‘Okinave s jednog na drugi kraj Japana’. Procjene žrtava u takvoj invaziji bile su na milion mrtvih i ranjenih američkih vojnika.
Treća mogućnost bila je samo demonstracija atomske bombe koja je trebala uplašiti Japance, no strahovalo se da bi to moglo zakazati jer je netom prije toga obavljen prvi eksperiment. Osim toga, u tom su trenutku postojale sam dvije atomske bombe pa su se pitali vrijedi li potrošiti 50 posto oružja samo za demonstraciju?
U maju 1945. Truman je formirao Privremeni odbor, odbor koji će savjetovati predsjednika o pitanjima koja se odnose na upotrebu nuklearne energije i oružja. Prvi prioritet Odbora bio je savjetovanje o upotrebi atomske bombe.
Nakon duže rasprave, predsjednik je dobio povijesni zaključak Odbora: “Ne možemo predložiti nijednu tehničku demonstraciju koja bi mogla okončati rat. Ne možemo vidjeti nijednu prihvatljivu alternativu izravnoj vojnoj upotrebi. “
Truman je zadužio odbor savjetnika kojim je predsjedao ratni ministar Henry Stimson, da razmotre žele li upotrijebiti atomsku bombu na Japanu.
“Tad je postojao široki konsenzus među članovima odbora u prilog odluci o bacanju atomske bombe na Japan . Stimson je bio vrlo nepokolebljiv u odluci da se bomba baci”, rekao je za CNN Sam Rushay, nadzorni arhivist u predsjedničkoj biblioteci Harry S. Trumana.
Charles Maier, profesor na Harvardu misli da je Truman možda i mislio drugačije, ali presudila je politika.
“Bilo bi mu teško objasniti američkoj javnosti zašto se rat produžio kad je atomska bomba bila dostupna. Činilo se da ona nudi potencijalno čarobno rješenje koje će poštedjeti mnoge ljudske živote”.
Maier, koji predaje na Harvardu Drugi svjetski rat, rekao je da se Japan nije bio spreman bezuvjetno predati i da je postojao strah da sama demonstracija moći atomske bombe neće biti dovoljna da zastraši Japance. Naime, postojao je i plan da se bomba ispusti na nenaseljeno područje ali u vidnom polju neprijatelja, što ih je trebalo upozoriti da SAD posjeduje ubojito oružje.
Moćna propaganda
Kalkuliralo se bi li to bilo dovoljno da natjera Japance na predaju, a za to se zalagala grupa naučnika i pomoćnik John McCloy.
Dodao je i da su se Truman i vojni savjetnici plašili ‘vrlo skupe invazije na Japan’, a razlog su bile akcije na Iwo Jimi i Okinawi. Do tog trenutka Amerikanci su u ratu protiv Japanaca već izgubili oko 420.000 vojnika.
“Ove borbe odnijele su mnoge žrtve s obje strane uprkos tome što su uništene japanske zračne i pomorske snage. Općeprihvaćeno stajalište američkih vojnih stratega bilo je da će se Japanci boriti do posljednjeg vojnika”, govori Rushay.
“Američka vojska nije ni pod koju cijenu htjela priznati da je mogla dobiti rat i bez atomske bombe”, kaže on.
Maier pak smatra da su odluci o bacanju bombe doprinijele i kamikaze.
“Napadi pilota samoubica danas i nisu više toliko neuobičajeni, ali u to vrijeme oni su bili moćno psihološko oružje i Amerikanci su bili uvjereni da će Japanci mobilizirati cijelu zemlju u odbrani zemlje.
No, neki povjesničari smatraju da je ovu odluku pogurala i mogućnost da se u rat uključi Sovjetski Savez”, kaže on i dodaje da je američka propaganda za upotrebu atomske bombe bila vrlo intenzivna.
Hiroshima je bila tek jedna od četiri potencijalne mete, a Truman je prepustio vojsci da odluči nad kojim gradom će ispustiti bombu. Hiroshimu su izabrali kao metu zbog njezine vojne važnosti. Nagasaki je bombardiran nekoliko dana kasnije.
Kakav je bio rezultat?
Od početne eksplozije poginulo je 70.000 ljudi, a od posljedica zračenja još toliko. U idućih pet godina smrtna stopa je premašila brojku od 200.000, budući da su se pojavili karcinomi i druga oboljenja povezana sa posljedicama zračenja.
SAD su 9. augusta bacile i drugu bombu, ovaj put na Nagasaki. Ona je usmrtila 80.000 ljudi i Japan je pet dana kasnije potpisao bezuvjetnu kapitulaciju.
