Svi mi volimo onaj trenutak kada brat ili sestra uđu u džamiju petkom, i izgovore kelimei-šehadet (potvrdu vjerovanja), i onda svi u džamiji počnu izgovarati “Tekbir, Allahu ekber!” Ne mogu poreći da je to tako nevjerovatan trenutak, svjedočiti kako je neko upravo pronašao pravi put, i učinio taj korak više prema Bogu.
Nezgodno pitanje je: Šta dalje? Kako će muslimansko društvo pružiti dobrodošlicu tim novim muslimanima? Koji savjeti će im se dati i kako će oni početi dugo putovanje učenja o Allahovoj vjeri?
Pokušao sam pretražiti život Poslanika, s.a.v.s., kako bih proučio kakav je on pristup imao prema sljedbenicima nakon što su postali muslimani. Nekada je ovaj aspekt zanemaren, pogotovo kada se fokusiramo samo na čin izgovaranja šehadeta smatrajući da je to glavni cilj da’we (širenja islama), tako da zanemarimo – ili u najmanju ruku smatramo manje važnim – savjete nakon šehadeta, ili plan aktivnosti dat novim muslimanima.
1) Prepoznavanje talenta pridošlice
Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Najbolji među vama u islamu su oni koji su bili najbolji i u doba džahilijeta, ako shvate vjeru (fikh)”. (Buharija i Muslim)
Svaka individua ima svoj jedinstven skup sposobnosti i talenata, tako da je Poslanik, s.a.v.s., shvatio tu činjenicu te je motivisao ljude od momenta kada prime islam. Dvije legende iz historije islama, Halid ibn Velid i ‘Amr ibn el-’As, su prihvatili islam na isti dan te uveliko ojačali ovu vjeru. Halid je komandovao muslimanskom vojskom u osvajanju Iraka, Perzije (Irana), Armenije i Šama (Sirija i Liban). ‘Amr ibn el-’As je proširio islam u Palestinu i Egipat.
Zamislite ogroman uticaj koji su ova dvojica ostavili na islam, koliko je samo ljudi upoznato sa islamom koji su kasnije doprinijeli i njemu i ljudskom rodu. Sve to se desilo sebebom novih (a u poređenju sa drugim ashabima, kasnijih) muslimana. Interesantno je spomenuti da su se obojica žestoko borili protiv Poslanika i muslimana prije prihvatanja islama; obojica su imali muslimansku krv na svojim rukama, pogotovo Halid ibn Velid, koji je zaslušan za poraz muslimana u bici na Uhudu. Uprkos svemu tome, pogledajte kako je Poslanik, s.a.v.s., pružio dobrodošlicu dvojici novih članova muslimanske porodice:
– “O Allahu, on (Halid) je jedna od tvojih sablji, pa ga pomozi!” Halid je od tada prozvan Allahovom sabljom. (Albani je hadis ocijenio dobrim.)
– “Svi ljudi su postali muslimani, međutim, što se tiče ‘Amr ibn El-’Asa, on je postao vjernik (mu’min)” (ukazujući na to da je on odmah bio na višem stepenu vjerovanja od drugih ljudi koji su tek prihvatili islam. Hadis bilješi Tirmizi a Albani ga je ocijenio dobrim.)
Halidu je dato da upravlja muslimanskom vojskom u mnogim bitkama, a to nije smetalo drugim ashabima koji su znali više Kur’ana od njega, ili su prihvatili islam godinama prije nego što je to on uradio. Kroz siru (biografiju Poslanika, a.s) saznajemo da je Halid u nekim bitkama donio pogrešne odluke, zbog nedostatka znanja. Međutim, to nije uticalo na njegov cjelokupan položaj, ostale talente, i potencijalni doprinos koji može donijeti muslimanima.
2) Poklanjanje posebne pažnje prema njima
Amr ibn El-As je bio iznenađen posebnom pažnjom koju mu je Poslanik, a.s., ukazivao. On je stvarno mislio da je najdraži ashab Allahovog Poslanika, te mu je jedan dan postavio direktno pitanje: “O Allahov Poslaniče, ko ti je najdraža osoba” a Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: “Aiša (Poslanikova žena)”;
– Od muškaraca?
– Njen otac (Ebu Bekr Essiddik)
– Onda ko?
– Onda Omer…
Amr dalje govori: “Nakon toga je Poslanik nastavio nabrajati imena ljudi, pa je to učinilo da ostanem nijem, bojeći se da će me staviti na kraj…” (Buharija)
Allahov Poslanik je imao ovako plemenit odnos prema svima oko njega, naročito prema novim muslimanima, što je učinilo da Amr ozbiljno misli da je u očima Poslanika, s.a.v.s., najbolji ashab.
3) Misija da’we od prvog dana
Neki ashabi su počinjali propovijedati o islamu od prvog dana, te su im u tu svrhu davani konkretni savjeti za da’wu. Et-Tufejl ibn Amr Ed-Dewsi je primio islam u ranim danima nakon osvojenja Mekke, te se odmah vratio nazad u svoje pleme da dostavi istinu. Bilo mu je teško da širi islam, te je govorio ljudima: “Ili vi prihvatite islam, ili ja više nikad neću pričati sa vama!” Iako ova metoda neće upaliti u 2013. godini u centru Manhattan-a ili Pariza, upalila je kod nekih članova njegovog plemena, ali ne kod svih. On se vratio Poslaniku (to je bukvalno bilo njegovo drugo sastajanje sa Poslanikom nakon prihvatanja islama) i žalio se na svoj narod. Poslanik je učinio dovu za Daws (njegovo pleme) te mu je rekao: “Vrati se svom narodu, pozivaj ih Allahu i budi blag prema njima.” (Ibn Ishak)
4) Postepena promjena u ljudskom ponašanju
Ljudi mogu prihvatiti činjenicu da se trebaju potčiniti jednom Bogu, a istovremeno im može smetati neka druga zapovijed (kao što je nošenje mahrame, post u dugim danima Ramazana, i td). Pleme Sekif je odlučilo prihvatiti islam, ali su rekli Poslaniku, s.a.v.s.: “Mi nikako nećemo davati sadaku, i nećemo se boriti na Allahovom putu (džihad)”. Poslanik je to prihvatio od njih i rekao je svom ashabu: “Oni će (svojevoljno) davati sadaku i ići u džihad kada prigrle islam” (Ebu Davud, potvrdio Albani). Opet primjećujemo njegovu mudrost u prepoznavanju slabosti kod ljudi, te pravilno postupanje prema njima.
Drugi ashabi su imali svoje određene zahtjeve, kao što je obavljanje namaza sa sedždama ali bez rukua, dok su neki tražili dozvolu da klanjaju samo dva namaza dnevno umjesto pet.
Važno je osvrnuti se na činjenicu da Poslanik nije “prilagođavao” vjerska učenja tim pojedincima; nego je to smatrao početnom fazom koja je predočena određenim osobama u njihovom novom putovanju ka islamu. Takvi izuzeci, na primjer, nisu davani tokom hutbe petkom, te nisu praktikovane od strane drugih ashaba; svi ti incidenti nas uče kako bi izaslanici Allahovog Poslanika, s.a.v.s., (na primjer mi) trebali imati mudrosti kod pozivanja ljudi u ovu divnu vjeru.
Nekada, u određenim situacijama i sa određenim ljudima, podizanje stvari na veći nivo, te pružanje dodatnog izazova, može prouzrokovati najbolje rezultate. U drugim slučajevima moramo shvatiti ljudske slabosti te dati ljudima postepen plan aktivnosti kako bi ih doveli na određen nivo, naravno, bez narušavanja osnova naše vjere.
