Koliko bi tek potresnih poemu napisao neponovljivi jezički genije Skender Kulenović da je kojim slučajem svjedočio onome šta se zbivalo u posljednjoj agresiji na Bosnu. U bošnjačkoj tragediji, ´92-´95. bilo je na desetine „Stojanki majki Knežopoljki“, potresnih priča i poema bez kraja. Među njima bi bila zasigurno i majka Halima Ibrahimagić iz Gornjih Agića (općina Bosanski Novi). Pred njenim očima srpski katili zvjerski su joj ubili muža Himzu (57) i pet sinova: Kasima (31), Huseina (29), Samira (21), Hasana (19) i Muhameda (18), koji je tih dana tek postao punoljetan.
Naime, porodica Himze Ibrahimagića do početka 1992. godine živjela je od svog rada, skromno i skladno, pod parčetom agičkog neba. Nikome se nisu zamjerili niti kome zijan učinili. Kuća zidana dobrotom bila je mjesto ne samo za Ibrahimagiće, nego i za sve komšije i sve putnike namjernike, bez obzira koje su nacionalnosti, vjere, pola, mladi ili stari. Koliko li su samo puta komšije Srbi za Haliminu sofru sjedali, a ona zijafet za njih spremala?! Koliko li je samo puta Himzo i njegovi sokolovi pritrčali pomoći komšijama Srbima, da pokupe sijeno prije nego počne kiša, da akcijaški zidaju štalu, iscjepaju drva za zimu… A te iste komšije, bezdušni ljudi, doći će ih glave.
Bio je početak maja godine 1992. u bosanskonovskoj komuni, ponajprije Dolini Japre, po isprobanom scenariju, počinju torture nesrpskog stanovništva. S najvećim brutalnostima pljačkaju se i spaljuju kuće, protjeruje stanovništvo s vjekovnih ognjišta. Familija Ibrahimagić u Gorjim Agićima, otac Himzo i majka Halima, sa sedam sinova i kćerkom, donose odluku da ne čekaju kada će ih kao i druge, sprovesti u sabirni centar u Blagaju, a potom smjestiti u prvi koncentracioni logor u Bosni, na stadion Slobode u Bosanskom Novom, nego da se pokušaju pješice probiti do Prijedorskih brda. Naime, u selu Biščani imali su roda za koji su bili sigurni da će ih rado primiti kao muhadžire. Ni slutili nisu da će upasti pravo u kandže srpskim katilima. Smjestili su se u kuću rođaka Hasana Hegića. Nedugo potom pred kuću se zaustavilo oklopno vozilo s desetak četnika naoružanih do zuba. Oružje su uperili u smjeru kuće, a jedan od njih je narednički, zakrvavljenih očiju, zapovjedio da iz kuće izađu svi. Prilikom izlaska odmah su tražili da se svi muškarci postroje. Hrabri i ponosni najstariji sin Ibrahimagića, Kasim (31) odbio je naredbu, kazavši: “Neću, nisam nizašto kriv”. Odmah su mu pucali u glavu. Preostale muškarce, a bilo ih je ukupno 12, krvoloci su počeli tuči kundacima, a zatim rafalno ispalili u njih dum-dum metke. Mrtva tijela padala su kao stabla u šumi, u bašču Hasanovu. Sve je to svojim očima, držeći za ruku svojeg 12-godišnjeg sina Asima, gledala majka Halima i njena kćerka Šuhra. Jeziv prizor stravičnog masakra zaledio je sve, jedino je majka Halima, u čijim je očima gorila tuga, ali ne i tekle suze, prišla je ubijenim sinovima i suprugu, okrećući ih da vidi da neko od njih ne daje znake života. Potom ih je prekrila dekama, a onda pješice pohitala, koliko je noge nose, prema Trnopolju, prijedorskom logoru smrti, da bi se uvjerila da li joj je barem tamo na životu ostao sin Emir.
Tog dana, 20. jula 1992. godine, kada su joj pobijeni evladi i suprug, umrla je i duša hrabre majke Halime, mada će s ovog dunjaluka na Ahiret preseliti 17. aprila 2010. godine. Inače, s mjesta zločina zlikovci su poubijane potrpali na traktor i odvezli u nepoznatom pravcu. Nekompletni posmrtni ostaci Ibrahimagića pronađeni su tek 2001. Inače, prvo su bili pokopani u masovnu grobnicu Tomašica, ali da bi sakrili taj krvavi zločin, iskopali su ih s bagerima, rastgavši im tijela, a onda ih pokopali u drugu masovnu grobnicu Jakarina kosa kod Ljubije. Nekompletni posmrtni ostaci Ibrahimagića pronađeni su tek 2001., a džennaza i ukop obavljeni u Gornjim Agićima 2007. godine. Majka Halima nikad nije saznala, zbog njenog ionako uništenog života, da tijela njene djece i supruga nisu kompletna u kabure spuštena. No, kćerka Šuhra i sinovi Asim i Emir uzeli su sebi u amanet da za njih priča o masovnim grobnicama Tomašica i Jakarina kosa neće biti završena dok ne pronađu sve kosti svoje braće i oca.
