Hasan Hasanović je imao samo 21 godinu kada se u julu 1995. godine pridružio koloni od oko 15.000 Bošnjaka koji su iz zaštićene enklave Srebrenica bježali od napada vojske i policije RS.
Kao i ostali Bošnjaci, i on i njegova braća su se nadali da će uspjeti izbjeći smrt, ako, krećući se kroz šume, uspiju stići do teritorije pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) u blizini Tuzle, koja je bila udaljena oko 100 kilometara.
“Na jednom raskrižju, 11. jula sam se razišao sa suprugom, šesnaestomjesečnim sinom i punicom, a svakog trenutka padalo je po dvije, tri, pet granata“, prisjeća se Hasanović u razgovoru za BIRN, uoči obilježavanja godišnjice genocida u Memorijalnom centru Potočari.
“Vidio sam sina kako se trese od straha i pomislio da će mi to biti najteži trenutak u životu. Međutim, strahote će doći tek kasnije. Tada nisam znao gdje su mi braća i majka”, dodao je on.
Po dolasku u selo Šušnjari, koje je udaljeno nekoliko kilometara od Srebrenice, Hasanović je, kako kaže, pronašao oba brata, Hajru i Hasana.
Nakon toga je, u koloni koju su činili muškarci i manja grupa žena i djevojaka, pješice krenuo ka selu Buljim. Bježeći od zasjeda Vojske Republike Srpske (VRS), Hasan je putem često gubio braću, a mlađeg Hajru posljednji put je, kaže, vidio u Šušnjarima.
“Kad smo došli na Kameničko brdo, susjed Osman, koji je imao oko 15 godina, rekao je da mi je poginuo brat Hajro. Kada su prošli Buljim, on je bio na samom kraju kolone. Srpske snage su protuavionskim mitraljezom pucale u začelje“, priča Hasanović i nastavlja:
“Vratio sam se nazad, ali bratu Hasibu nisam rekao što se dogodilo. Morao sam hodati dva-tri sata kako bih stigao do mrtvog brata Hajre. Skinuo sam mu jaknu i njome mu prekrio lice. Ubijene komšije Nazifa i Merseda prekrio sam granjem.”
U iduća dva dana, Hasan je lutao šumom – pokušavajući pronaći kolonu koja se zaputila prema Tuzli i brata Hasiba. Na Kameničko brdo je stigao 12. jula u popodnevnim sati. Tu je 18 sati odmarao s velikom grupom Bošnjaka, među kojima je našao brata. Srpske snage napale su iz zasjede.
“Predvečer sam sjeo s bratom Hasibom uz jedan hrast koji se nalazio na rubu njive. Bilo je sasvim tiho“, prisjeća se on.
“Tad je počela zemlja gorjeti od metaka. Mislim da nijedan horor režiser ne bi onako nešto snimio. Možda se u tom momentu 15.000 ljudi nalazilo na Kameničkom brdu. Nije se imala gdje noga spustiti na tlo od mrtvih tijela“, ističe on.
“Bilo je još uvijek živih ljudi koji su bili bez dijelova tijela, ruku, nogu… Vjerojatno su tražili pomoć. Neki su tražili i da ih ubiju, da završe s patnjom”, priča Hasanović.
Tokom zasjede, Hasanović je izgubio brata Hasiba. Hodao je sam, povremeno nailazeći na ostatke kolone i zasjede. U šumi je video tijela stotine Bošnjaka. Neka su bila obezglavljena. Hasanović ističe da pamti susret sa dječakom u novoj crvenoj trenirci.
“Pojam nove odjeće u Srebrenici je bio nezamisliv. Odmah sam posumnjao da se radi o nekom ko je ubačen da razjedini kolonu. Ipak, vidio sam da poznaje teren i povjerovao mu“, rekao je on.
“Po silasku na Đugum, kazao mi je: ‘Požurit ćemo, i nemoj gledati ovo na stolici.’ Odmah iznad puta, na stolici, nalazio se čovjek – noge su mu bile svezane. Imao je na sebi suknju. Obrazi su mu bili rasporeni i zakačeni zihericama za uši. Mislim da nije imao oči – nije se vidjelo od krvi“, ispričao je Hasanović.
“Čovjek je bio i dalje živ, pokušao je nešto da kaže. Primijetio sam da mu je odsječen spolni organ. Toliko sam se uplašio da nisam osjećao želju za životom”, prisjeća se on.
Kada su stigli do planine Udrč, Hasanović je ponovo sreo dječaka u crvenoj trenirci. Vodio je grupu od 60 ljudi, među kojima je bio i njegov brat Hasib.
“Ja sam za njega kasnije rekao da je Božje čudo. Da ga je dao Bog, da nije bio od nas živih. Mnogi su mi svjedoci kazali da je to dijete bilo tamo, a danas kad se raspitujem ko je, čiji je, niko ne zna niti se zna što se desilo s njim”, kaže Hasanović.
Hasanović je s bratom i grupom komšija stigao do Križevića, gdje su naišli na minsko polje. Detonacija ga je bacila natrag u šumu. Puzao je kako bi pronašao brata. Sreo je ranjenog susjeda Admira, koji mu je pokazao gdje je Hasib.
“U tom trenutku stavio sam ruku u nešto što je ličilo na topao puding. Otprilike cijela šaka mi je bila u nečemu blago sluzavom. Ustvari, ja sam bratu ruku stavio u trbuh. Bio je teško ranjen. Lijeva strana trbuha bila je potpuno razvaljena. Crijeva su se vidjela“, kazao je on.
Dva doktora iz kolone su mu previla trbuh. Živio je još devet sati. Prije ulaska u selo Baljkovica, Hasib je Hasanu rekao da ne može više i zamolio ga da ga spusti na zemlju.
“Tražio mi je da ga spustim sebi u naručje, na krilo. Ležeći tako u krilu, pogledao me je i kazao: ‘Kad vidiš mamu, reci joj da se nisam patio.’ Rekao mi je da mu je žao što neće vidjeti mog sina. Tri puta je udahnuo i umro“, priča Hasanović.
“To mi je najteži trenutak u životu. Svakog dana ga vidim i osjetim”, kroz suze govori Hasanović.
Odlučio je bratovo tijelo ponijeti do Nezuka, kako ono ne bi ostalo na teritoriju pod kontrolom VRS.
“S njegovim tijelom došao sam na stadion u Nezuk, negdje oko 18 sati 16. jula. Nisam ga osjećao kao teret. Nije mi bio težak“, prisjeća se Hasanoviću.
Sedamdeset dva člana Hasanovićeve porodice ubijena su u Srebrenici.
“Ja sam već dugo godina najstariji u porodici. Hvala Bogu, imam sina. Odrastao je i učim ga istini. Ne učim ga da mrzi bilo koga. Kćer također učim istini, a ne da mrzi bilo koga.“, kaže Hasanović.
“Naučio sam ih da znaju što se dogodilo i što se može dogoditi ako oni zaborave”, dodaje on.
