Prije nekoliko godina, u vrijeme punog jeka svjetske ekonomske krize, u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) bilo je preko 200.000 nezaposlenih. Dobar dio radnika, barem onih u trgovačkom sektoru i raznim industrijama, primao je minimalne plaće. Posla nije bilo niti za lijeka pa su oni koji su radili i pod takvim uvjetima bili sretni što imaju posao. Mnogi kažu kako se tada nije živjelo nego se preživljavalo.
Danas, nekoliko godina kasnije, kada je riječ o broju nezaposlenih, situacija u Hrvatskoj promijenila se u cijelosti. Evidencija HZZ-a kaže kako je u Hrvatskoj trenutno nezaposleno oko 111.000 osoba, a u isto vrijeme plaće su porasle u svim gospodarskim djelatnostima. Gospodarstvo raste tako da se bilježi i sve veća potraga za radnicima kojih trenutno jednostavno nema.
Ne pomaže niti činjenica što su poslodavci spremni dati još veće plaće, bolje uvjete rada, regrese, božićnice i još mnogo toga što je prije nekoliko godina bilo nezamislivo. Drugim riječima mnogi od poslodavaca sada nude sve ono što im još samo prije nekoliko godina nije padalo na pamet.
Situacija je postala više nego alarmantna i to prije svega u turizmu i graditeljstvu. Vlasnici građevinskih tvrtki prinuđeni su odbijati poslove jer nemaju koga poslati na gradilište. Još je možda teže u turizmu odakle turistički djelatnici prosto vrište i traže pomoć ukazujući da cijela turistička sezona dolazi u pitanje.
Nedostaju kuhari, konobari, sobarice. Sve je otišlo toliko daleko da su neki ugostiteljski objekti ostali zatvoreni jer nije imao tko raditi. Nedostaje liječnika, medicinskih sestara, vodoinstalatera, auto mehaničara. Nedostaje radnika svih mogućih profesija.
„Ovo što danas imamo u Hrvatskoj rezultat je (ne)rada proteklih godina i činjenice da se nije sustavno razmišljalo unaprijed. Trenutno imamo problem s nedostatkom broja radnika ali će narednih godina, ako se nešto ne napravi hitno, situacija biti još gora što će dovesti do ekonomskog stagniranja Hrvatske u svakom pogledu“, kaže hrvatski ekonomista i profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu koji je i bivši ministar u Vladi RH.
‘Zlatno’ vrijeme radnika
Pojašnjava kako su godinama u Hrvatskoj osnovni problem, kada je riječ o radnicima, bile male plaće s kojima se nije moglo normalno živjeti i plaćati sve što se plaćati mora.
Ljudima se nije isplatilo raditi za takve plaće pa je postojala visoka nezaposlenost. To je i bilo „zlatno“ vrijeme za poslodavce koji su radnike mogli ucjenjivati jer uvijek je postojao netko tko bi radio za takvu plaću i pod takvim uvjetima. Sada, kako kaže Jurčić, sve se promijenilo i sada su radnici ti čije je „zlatno“ vrijeme došlo. Sada su oni ti koji mogu ucjenjivati i tražiti još veće plaće i bolje uvjete rada jer će uvijek netko to platiti.
Jurčić dodaje kako u prilog radnicima ide i činjenica što je Hrvatska od 1. srpnja 2013. godine punopravna članica EU-a tako da je građanima omogućeno slobodno kretanje širom zapadne Europe. Upravo je ta činjenica i dovela do pravog egzodusa građana Hrvatske u proteklih nekoliko godina. Procjenjuje se kako je Hrvatsku napustilo oko 300.000 građana koji su otišli u zemlje zapadne Europe raditi ali i nastaviti dalji život.
“Htjeli mi to priznati ili ne ali to je naša realnost. U Hrvatskoj je od 1991. godine ugašeno na desetine tisuća radnih mjesta dok u isto vrijeme politika nije stvorila uvjete za pokretanje nekih novih industrija. Do prije nekoliko godina Hrvatskoj je nedostajalo 200.000 radnih mjesta, a sada nam nedostaje 100.000 radnika. Od 1991. svih ovih godina izostaje sustavno razmišljanje unaprijed nego se radi na način da vatrogasno gasimo požare. I danas također, iako bilježimo rast BDP-a i broj zaposlenih, ne radi se planski i sustavno razmišljajući o vremenu od pet ili 10 godina unaprijed što je velika greška”, ističe Jurčić.
Govoreći o posljedicama kaže kako će situacija iz godine u godinu biti sve teža jer će nedostajati radnika svih profila. Plastično govoreći Jurčić kaže kako sada nema električara, mehaničara, vodoinstalatera i drugih zanimanja koji radi toga svoje usluge mogu osjetno više naplaćivati. Na taj način visoko školovane osobe, inženjeri, liječnici i drugi, imati će sve skuplji život i samim tim će sve manje zarađivati i u konačnici nekvalitetnije živjeti. Posljedica svega biti će da će i oni, koji su nositelji razvoja države, odlučiti napustiti Hrvatsku. U isto vrijeme događat će se, a kako kaže Jurčić tome već i sada svjedočimo, da poslodavci neće otvarati nove kafiće, restorane, hotele, tvornice jer neće imati koga zaposliti.
Nedostaju radnici svih profila
„To je jedan prirodan tijek stvari u ovim sadašnjim uvjetima. Neophodno je, ali što prije, ustrojiti pravilnu strukturu zaposlenosti ali i da konačno na državnoj razini odlučimo što zapravo želimo. Siguran sam kako bi barem polovica građana Hrvatske, koji su proteklih godina otišli raditi u inozemstvo, ostali ovdje da su imali bolje plaće. Nisu i sada imamo što imamo što imamo, a sve što im mi nismo dali osigurano im je u Njemačkoj, Irskoj, Austriji…“, rekao je Jurčić.
Direktor Županijske komore Vukovar, Hrvatske gospodarske komore, Ivan Marjanović kaže kako zapravo nekakve točne brojke koliko radnika trenutno u Hrvatskoj nedostaje zapravo nema.
„Ne postoji takva brojka ali svi znamo da nam, zapravo, nedostaju radnici svih profila. To se trenutno posebno osjeti u turizmu, jer je turistička sezona već krenula, ali i graditeljstvu. Samo oni u ovom trenutku mogu zaposliti barem 10.000 radnika kojih nema, a bojim se kako ih uskoro neće niti biti“, kaže Marjanović.
Ukazuje i na strukturu nezaposlenih u Hrvatskoj koja je sve samo ne povoljna. Naime, u proteklih nekoliko godina iz Hrvatske je odselilo najvećim dijelom radno sposobno stanovništvo i mladi. Drugim riječima, na evidenciji HZZ-a su vrlo često osobe koje, iz nekog razloga, ne mogu ili ne žele raditi. Toga su postali svjesni brojni poslodavci koji su već počeli uvoziti radnike. Trenutno su najtraženiji radnici s područja bivše države, prije svega oni iz BiH, Srbije i Makedonije, ali ima i slučajeva da su neke tvrtke zapošljavale i radnike iz Ukrajine. Iz HGK-a ukazuju kako se i tu pojavljuje problem jer je i taj ‘bazen’, radi migracija, gotovo presušio tako da je i u tim državama postalo sve teže pronaći radnike.
„Oni im daju plaću kao domaćim radnicima ali moraju i da im osiguraju smještaj, pa i hranu. Sve u zavisnosti od dogovora. Stoga su im ti radnici zapravo skuplji nego što su domaći ali nemaju druge mogućnosti. Ili će nekako pronaći radnike ili neće moći obaviti posao pa im i samo poslovanje tvrtke dolazi u pitanje“, kaže Marjanović.
‘Poslodavci su krivi’
S nedostatkom radnika se u vukovarskoj tvornici obuće Borovo suočavaju već nekoliko godina. U srednjim školama u Vukovaru nema škole koja bi školovala gumare ili obućare. Stoga su u tvornici prinuđeni snalaziti se kako znaju i umiju.
„Sve je teže pronaći radnike s tim da više niti razmišljamo kako ćemo pronaći one koji znaju raditi. Sada zapošljavamo sve, a mi na sebe preuzimamo obvezu da ih naučimo da rade. Nemamo drugoga izlaza. Problem nam je i kada ih naučimo da su mnogi od njih odlučili otići raditi negdje dalje ili su pak odselili. Kako ćemo i što ćemo dalje – ne znam“, kaže predsjednica Uprave Borova Gordana Odor.
Na problem nedostatka radnika danima su ukazivali i iz Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) i Hrvatske udruge turizma (HUT) koji su od Vlade RH tražili da se hitno donese povećanje kvota za uvoz radnika. Poslije prvih lutanja i nesnalaženja Vlada je povećala kvotu dozvola za zapošljavanje stranaca za kalendarsku 2019. godinu u turizmu i građevinarstvu. Tako će prema odluci Vlade za dvije tisuće radnika biti povećane kvote za turizam i ugostiteljstvo te za tisuću radnika za građevinarstvo. Dodatne kvote od po tisuću radnika mogu se koristiti pod uvjetom da u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje nema raspoloživih radnika traženih zanimanjima.
“Za sve to što se događa, poslodavci su sami krivi. Godinama sam išao na sezonu na Jadran pri čemu su se poslodavci najčešće ponašali prema nama nekorektno pa i nečovječno. Radili smo i po 15 sati dnevno u komadu, spavali u šupama, a o odnosu prema nama, psovkama i slično da i ne govorim. Nisi imao kome da se žališ, a ako i jesi ništa se nije popravilo nego si morao ići tražiti drugo radno mjesto. Sada više ne moramo sve to trpjeti jer možemo u države EU-a tražiti posao i biti bolje plaćeni nego ovdje. Oni sada nude sve što nisu prije nudili i znatno veće plaće ali mislim da je kasno. Zapravo, sami su krivi za to što ne mogu si pronaći radnike”, kaže nam Igor S. koji poslije više godina rada na Jadranskom moru posao pronašao u Njemačkoj gdje planira i ostati živjeti.
