Sirijska Selam Abdullah provela je punih sedam mjeseci u zatvoru pod kontrolom Assadovog režima, a sve grozote s kojima je tamo bila suočena zasigurno neće moći zaboraviti do kraja života. Njena želja je bila da pomogne porodicama čiji su očevi zatvoreni u Istočnoj Guti, a nikada nije ni mogla ni zamisliti da će to biti razlog zbog kojeg će i sama završiti u zatvoru, javlja Anadolu Agency (AA).
Selam Abdullah je, u razgovoru s novinarom AA, otvoreno govorila o svim mučenjima i nehumanim uslovima s kojima je bila suočena tokom sedam mjeseci provedenih u zatvoru pod kontrolom Assadovog režima.
Abdullah ističe kako je sve počelo kada je Assadov režim pozatvarao muškarce koje je optužio da su učestvovali u protestima u Istočnoj Guti. Ona je, kako kaže, zajedno sa još nekoliko žena odlučila osnovati malu organizaciju čiji je cilj bio da pomogu suprugama muškaraca čiji su muževi tada završili po Assadovim zatvorima.
Općenito je, ističe, situacija u Istočnoj Guti u to vrijeme bila veoma teška, obzirom da su ulazi i izlazi iz grada bili blokirani. Posebno je bilo teško ženama, čiji su muževi tada bili zatvoreni.
“Nije bilo medicinskog osoblja, nije bilo lijekova, hrane za bebe, bili smo zaista u teškoj situaciji. Na ulicama su bile na stotine tijela, bez ruku, nogu, glave. Djecu, čije su porodice ubijene, zatvarali su u kuće koje su kasnije polili benzinom i zapalili. Djeca su gorijela živa. Definitivno tada je nastupio smak svijeta”, kazala je Abdullah.
Dalje navodi kako je ubrzo nakon toga bila primorana da zajedno sa kćerkom pobjegne u obližnje selo.
“Na putu prema Damasku, 2014. godine presreli su me pripadnici Assadovog režima. Stavili su mi povez na oči i odveli me na meni nepoznato mjesto. Boravila sam u samici od 1,5 metra, gdje sam provela puna tri mjeseca. Šest dana su me ispitivali. Uporno su od mene tražili lokacije gdje je opoziciona vojska krila oružje. Nisu vjerovali na moje riječi da je moj cilj bio samo da pomognem ženama. Po osam sati dnevno trajalo je ispitivanje na stolici, oči su mi bile vezane i mučili su me. Udarali su me električnim kablom i šlaufom. Ne mogu vam izgovoriti sve ono što su mi govorili i koliko su me vrijeđali, bilo je strašno”, ispričala je Abdullah, te nastavila:
“Sedmog dana došla je jedna žena i kazala mi, ‘ako ne progovoriš, ovdje ćemo dovesti tvoju stariju kćerku i vidjet ćeš šta ćemo joj učiniti’. Govorili su mi da ako ne želim reći lokacije oružja, da kažem onda bar imena opozicionih vojnika. Nakon toga su doveli psa, kojeg su pustili na mene. Pas me ugrizao na više mjesta, izgubila sam svijest, više se ne sjećam ničega. Nakon tri mjeseca provedena u samici, prebačena sam u ženski zatvor Adra.”
Abdullah dodaje je u periodu kada je ona bila u zatvoru, zatvoren i njen muž, koji je mučen cijeli mjesec.
“Mom mužu su skinuli odjeću i mučili ga satima. Slomili su mu ruku i dio grudnog koša. U tom periodu, ni ja, niti muž, nismo znali ništa jedno o drugome”, kazala je Abdullah.
Abdullah dodaje kako je njen muz, nakon sto je izasao zatvora, stupio u kontakt s osobom koja je poznavala tužioca, platio veliku svotu novca, te tako omogućio da i ona sama izađe na slobodu.
Selam Abdullah istice kako se bojala nakon sto je izašla iz zatvora, te je odlučila pobjeći u Tursku.
“Prosle su četiri godine, ja ne mogu nikako izbrisati tu sliku ispred očiju. Neka Bog ne dozvoli da iko ikad više doživi moju sudbinu”, poručila je na kraju Abdullah.
