Živimo, nažalost, u vremenu u kojem je mnogo popularnije veličati „herojstva“ ustaša, četnika i drugih zlikovaca i domaćih izdajnika, nego partizana.
Ili smo zaista toliko počeli mrziti jedni druge, pa ljudi opravdavaju zločine koje su napravili sljedbenici Ante Pavelića i Draže Mihajlovića, samo da napakoste onim drugim.
Naravno, već preko 20 godina pokušava se iskopati i najmanji zločin partizana, da bi se na njih svalila ljaga, a zločini četnika i ustaša su u glavama mnogih nažalost, bili zanemarljivi.
Postrojavanja novih ustaša i četnika
Tome naravno doprinose i društvene mreže koje još uvijek nemaju ujednačen kriterij neprimjerenih sadržaja. Pa tako, kada neko kaže nešto ružno protiv saradnika fašista, vrlo brzo stignu pritužbe na njegov račun i vrlo brzo se odgovorni potrude da blokiraju osobu koja je navodno nešto ružno rekla, dok razna postrojavanja novih ustaša i četnika i ostalih zlikovaca, širom naše BiH, izgleda kao postrojavanje ljubitelja prirode, izviđača ili pokreta gorana.
Pa tako, jučer i sam Bakir Izetbegović, na obilježavanju godišnjice bitke na Žuči, reče da trebamo neke stvari učiti od partizana i bivšeg režima. Vidjevši naslov, obradovao sam se i pomislio – konačno! Kad ne lezi vraže, u ostatku teksta piše da trebamo učiti kako se obilježavaju čuvene bitke. I kako partizani 50 godina slave Igmanski marš koji je trajao samo jednu noć, a koliko je samo noći gladni narod Goražda išao do Grepka po hranu?
Niti jedne sekunde ne bih želio da omalovažim bilo koji uspjeh Armije Bosne i Hercegovine, čiji sam pripadnik bio sav period rata, niti patnje stanovnika Sarajeva, Goražda, Mostara i drugih gradova koji su demolirani u ratu, jer su i moje patnje kao i patnje moje porodice, bile iste.
Obračuni sa ratnim zločincima
Ali onako realno, zar ne bi trebali učiti od partizana i bivšeg režima i neke važnije stvari od dugogodišnjeg obilježavanja bitaka?
Pa za početak da naučimo boriti se sa vlastitim fašizmom, protiv kojeg su se borili jedino partizani. Zar ne bi trebali naučiti kako se cijene oni koji su svoje živote, dijelove tijela i zdravlje dali za našu slobodu? Zar ne bi trebali naučiti kako se brine o porodicama poginulih boraca i ratnih vojnih invalida? Zar ne bi trebali naučiti značaj u društvu koji je imao svaki partizan?
Zar ne bi trebali naučiti da su se partizani nemilosrdno obračunavali sa ratnim zločincima ali i sa ratnim profiterima? Zar ne bi trebali naučiti da svaki zločinac treba da završi na smetljištu historije? Zar ne bi trebali naučiti da i dan danas poštujemo heroje velikog rata koji su bili na ispravnoj strani historije?
Zar ne bi trebali naučiti da je postojao samo SUBNOR kao jedina institucija koja se brinula za prava boraca, a ne hiljade raznih udruženja od kojih uglavnom većina brine samo za sebe? Zar ne bi trebali naučiti da su oni borci iz onog rata imali prednost pri stambenom zbrinjavanju, pri zapošljavanju, zdravstvenim uslugama i sl. Ako neko misli da im nije trebalo dati prednost, trebalo je da se on uhvati puške pa da tu privilegiju zasluži.
Slava za zlikovce i kriminalce
Što nismo naučili od partizana i bivšeg režima kako se iz pepela diže i država i ekonomija? Što nismo naučili kako se izgradi 242 kilometra pruge za samo osam mjeseci? Što nismo naučili kako se prave megakompanije, kombinati, što nismo naučili kako se prave evropski prvaci u košarci i rukometu? Što nismo naučili kako se bira heroj godine, naučnik godine, učenik godine, umjesto što svake godine slavimo nekog zlikovca ili kriminalca?
Zar ne bi trebalo naučiti da je kraj rata 1945. godine prema relevantnim podacima dočekalo oko 790.000 partizana, uključujući svih šest republika i dvije pokrajine.
A prema podacima u svih osam objavljenih registara, Armija je u ratu imala 408.623 pripadnika, dok ih je HVO imao 196.580. Dakle u totalu 605.203 borca samo u polovini BiH zvanom Federacija? I ko zna koliko boraca na teritoriji RS-a? I ko zna koliko još boraca Fikreta Abdića. Jer sve je to Bosna i Hercegovina, svidjalo se to nekom ili ne.
Koliko god, kad se sve sabere izgleda više nego partizana koji su četiri godine ratovali protiv Njemaca, Italijana, četnika, ustaša, domobrana, belogardejaca i ostalih domaćih izdajnika.
Borci na najnižoj grani ljestvice
Zar smo morali dozvoliti da ljudi koji su se borili za Bosnu i Hercegovinu, spadnu na najniže grane društvene ljestvice. Zar smo morali dozvoliti upis barem 300.000 lažnih boraca i kako spavate svaki od vas lažnjaka, kada znate da je neko drugi ratovao za vas? Kako spavate svi vi lažni invalidi kada znate da onaj pravi i istinski invalid jedva krpi kraj sa krajem? Zar smo morali dozvoliti privatizaciju u vrijeme najtežih bitaka? Zar nismo kogli sačekati kraj rata pa svima dati barem približno iste početne pozicije u privatizaciji?
Zar smo morali dozvoliti da istinski heroji budu gotovo zaboravljeni? Zar smo morali dozvoliti da nam javne ustanove nose imena osuđenih ratnih zločinaca? Zar smo morali dozvoliti da nam sudbinu kroje podrumaši i bjegunci? Zar smo morali dozvoliti da nam djeca bježe iz države za koju su im očevi i braća ratovali? Zar smo morali dozvoliti da se probudi uopšte i da još uvijek traje fašizam? Zar smo morali dozvoliti prekrajanje istorije? I zar smo morali dozvoliti da svi mi imamo svoje istine, a nemamo niti jednu zajedničku?
Eto, puno toga dobrog se može naučiti od partizana i prošlog režima. Kada smo ni nepunih 50 godina od veličanstvene pobjede nad najmračnijom silom svijeta – fašizmom, uspjeli ponovo veličati fašiste i pljuvati partizane, možete li tek zamisliti šta će buduće generacije pričati o nama? Koji smo se samo borili za goli život. I slobodu.
A imamo li uopšte i život i slobodu? Imamo li? Ili smo zapravo svi taoci vlastitih nacionalista i nacionalizama.
