Mnogi ajeti u Kur’anu naglašavaju značaj duše (nefsa). U jednom često spominjanom ajetu se kaže:
“I duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i zla shvatljivim učini – uspjet će samo onaj ko je očisti, a biti će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi.” (Aš-Šams, 7-10)
Kur’an također donosi dobre vijesti:
“A onome koji je od stajanja pred Gospodarom svojim strepio i dušu od prohtjeva uzdržao, Džennet će boravište biti sigurno.”(An-Nazi’at, 40-41)
Ideja obuzdavanja prohtjeva duše i potrage za njenim čišćenjem je ponovljena u sljedećem hadisu: „Onaj ko bude činio tri stvari okusit će slast imana. Ko bude obožavao samo Allaha dž.š. i vjerovao da nema drugog boga osim Njega. Ko bude davao primjeren zekat na svoj imetak svake godine, a ne bude davao staru, iznemoglu i oštećenu robu, nego onu srednje kvalitete jer Allah od vas ne traži vaš najbolji imetak niti vam naređuje da izdvajate onaj najlošiji. I ko bude produhovio svoju dušu. Neko reče: ‘A kako da produhovimo dušu?’, pa mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem reče: „Da znaš da je Allah s tobom ma gdje ti bio.“
U Kur’anu se istovremeno opisuju tri stepena ljudske duše (nefsa).
Prvi i najniži stepen je duša koja je sklona zlu (nafs al-amara bi al-su’). U Kur’anu se kaže:
“…Ta duša je sklona zlu…” (Yusuf, 53)
Ovakva neukroćena, odbojna duša je prebivalište mnogobrojnih stalnih požuda i prohtjeva: bilo da se radi o onima za bogatstvom, slavom, moći, fizičkim zadovoljstvima, iskorištavanjem drugih – sve ono što čovjeka odvraća od Boga a vodi ka nižim nivoima čovjekovog duha. Al-Jurjani (op.a. islamski matematičar i astronom iz IX. stoljeća) je dušu koja je naklonjena zlu opisao na sljedeći način: ”Ona teži prirodi tijela, u potrazi je za fizičkim zadovoljstvima i zadovoljavanju apetita požude, vodeći srce ka poniženju. Ona je prebivalište zla i izvor pokudnih djela.” Dakle, ekvivalent riječi “nafs al-amara bi al-su’” je naša riječ “ego”, koja se odnosi na pokudne aspekte naših djela i našeg karaktera – u smislu oholosti, zavisti, pohlepe, nestrpljenja, hvalisanja i sličnog.
Kada vjernik teži čišćenju duše od pokudnih djela i nastoji da iste zamijeni njihovim pohvalnim suprotnostima, tada se više ne radi o duši koja je sklona zlu, koja je nemarna i neposlušna Bogu, već o al-nafs al-lawwama – duši koja sebe kori. U Kur’anu se kaže:
“I kunem se dušom koja sebe kori” (Al-Qiyama, 2)
Ova duša je čovjekova aktivna savjest koja je ispunjena kajanjem, grižnjom i samoprijekorom kada god je iskazana neposlušnost Božijoj volji i kada se na površini jave znakovi niže, zlu sklone duše. Al-Jurjani piše o duši koja sebe kori sljedeće: “Ona sija svjetlom srca, u ovisnosti koliko je probuđena iz naviknute nebrige. Čim počini grijeh zbog svoje prirode, krivi sebe i kaje se.”
Nakon mnogo unutrašnje težnje i discipline, duša koja sebe kori se dalje oslobađa od bilo kojeg suprotstavljanja Božijoj volji ili šerijatu, i prijemčiva je nebeskim izvorima. Tada je riječ o nafs al-mutma’innah – smirenoj duši. To je duša koja najviše zaslužuje Božiju pomoć i prihvatanje. O njoj se u Kur’anu kaže:
“A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj!” (Al-Fagr, 27-30)
Uspostavljajući i usađujući u sebe pokornost prema Njemu, kao takva ona je bliska Bogu, prihvata Njegovu odredbu, kuša slatkoću vjere. Al-Jurjani je definisao smirenu dušu na sljedeći način: “Njeno svjetlo je upotpunjeno svjetlom srca, čista je od pokudnih djela, a krase je pohvalne osobine”.
U svemu ovome, četiri su ključna faktora koja imaju značajnu ulogu u pročišćenju duše:
1. sama čovjekova priroda
2. njegov odgoj
3. duhovne težnje i samodisciplina u odraslom dobu
4. Božija uputa (tawfiq)
U vezi duhovne borbe, Poslanik s.a.v.s je rekao: “Mudžahid (borac) je onaj koji se bori sa nefsom radi Allaha.”
Stoga, zagrnimo rukave i počnimo s poslom.
Gospodaru naš , Očisti naše duše
jer Ti si Onaj koji to najbolje može;
Ti si njihov Zaštitnik i Gospodar.
Amin!
