Iran može napraviti atomsku bombu za manje od godinu dana ako to želi, izjavili su stručnjaci iz oblasti nuklearne fizike. Istraživači Zajedničkog Instituta za nuklearna istraživanja (JINR) u Dubni kažu da su iranske rezerve uranija dovoljne za izradu vlastitih bombi.
Međutim, sama hemijska komponenta nije dovoljna, jer su potrebni i detonatori i kompaktni omotač. Sve to, ističu stručnjaci, Iranci još uvijek nemaju, zbog čega nisu mogli napraviti atomsku bombu.
Elnar Baynazarov navodi, u svom tekstu koji je objavio ruski list Izvestia, da je šef Odbora za međunarodne poslove Vijeća Ruske Federacije Konstantin Kosachev izjavio kako neće dopustiti Iranu da posjeduje nuklearno oružje. Također je naglasio da ”dvije zemlje sarađuju isključivo na razvoju energije koja se primjenjuje u miroljubive svrhe”.
”Prema posljednjem izvještaju Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) o Iranu, provedenom u februaru, ukupne rezerve uranija u zemlji iznose 202,8 kilograma”, dodaje Baynazarov.
Štaviše, udio uranija obogaćenog do 3.67 posto (granica koja je postavljena “nuklearnim sporazumom” i smatra se dostatnom za miroljubivu upotrebu u nuklearnim elektranama) iznosi 149,4 kg od ukupnih rezervi. Prema IAEA-u, sva iranska nuklearna postrojenja podliježu strogoj kontroli stručnjaka organizacije.
”Za proizvodnju atomske bombe, prema riječima Igora Golutvina, glavnog istraživača u Zajedničkom Institutu za nuklearna istraživanja (JINR) u Dubni, potrebno je uranij obogatiti na najmanje 90 posto”, piše Baynazarov.
Mogućnosti i rezerve
Prema mišljenju ovog stručnjaka, Iran, zahvaljujući svojim industrijskim kapacitetima i rezervama uranija to može učiniti. Pored toga, objašnjava ovaj naučnik, ”postoje brži načini za izradu atomske bombe”. Ističe da nije potrebno koristiti uranij, jer i plutonij može biti prikladna alternativa. ”Međutim, koliko sam upućen, Iran sada nema rezerve ovog elementa”, pojasnio je Golutvin.
Autor teksta dodaje da Iran, prema riječima fizičara i inženjera Andrewa Ozarowskog, ”ne mora koristiti samo uranij ili plutonij za izradu bombi, već da može koristiti i potrošeno gorivo iz nuklearnih elektrana”.
Stručnjak naglašava da ”uprkos tome što će supstanca biti znatno slabije kvalitete i da da bojeve glave neće biti tako kompaktne, Iran bi u ovom slučaju mogao proizvesti atomsku bombu za manje od godinu dana. Zapravo, to bi u bilo kojem naprednom laboratoriju na evropskim univerzitetima potrajalo nekoliko sedmica u dostupnosti materijala”. Ovaj stručnjak dodaje: ”Ako zemlja ima dovoljno kapaciteta, a pri tome mislim na centrifuge, onda neće imati nikakve probleme da pokrene svoj nuklearni projekat u roku od godinu dana”.
Baynazarov u tekstu citira riječi Ozarowskog kako ”za proizvodnju jedne atomske bombe masa obogaćenog uranija treba da bude veća od 50 kg. U tom slučaju, tvar mora biti u čvrstom stanju. Osim toga, izrada bojeve glave ne ovisi samo o tehnički mogućnostima. Nuklearna naprava se ne sastoji samo od punjenja. Potrebno je još mnogo stvari. Zaista se nadam da Iranci nemaju pristup tim tehnologijama”, rekao je ovaj naučnik.
Sudbina iranskog nuklearnog projekta ovisit će o tome ko će nastaviti opskrbljivati Iran sirovinama za obogaćivanje uranija u industrijskim razmjerima, rekao je Igor Golutvin, navodi autor u svom tekstu.
Važno je podsjetiti da je Iran blizu Kazahstana, koji zauzima drugo mjesto u svijetu po količini uranija.
Program i ambicije
U februaru 2017. godine šef Iranske organizacije za atomsku energiju Ali Ekber Salehi izjavio je da će njegova zemlja u periodu od tri godine kupiti 950 tona koncentrata uranija iz Kazahstana.
Galymzhan Pirmatov, predsjednik uprave nacionalne kompanije Kazatomprom, najavio je u decembru produženje ugovora za opskrbu Irana uranijem do 2020. godine, pod uvjetom da zemlje koje su garanti Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana (ZSAP) to dopuste.
Autor pojašnjava da ne treba podcjenjivati ambicije Kazahstana na svjetskom tržištu uranija. Ova zemlja će u avgustu pokrenuti Svjetsku banku za nisko obogaćeni uranij, gdje će biti pohranjeno 90 tona ove tvari kao svjetska rezerva pod kontrolom IAEA-e.
Istovremeno, kazahstanska strana naglašava da se uranij može koristit samo u miroljubive svrhe. Sjedinjene Američke Države još uvijek nisu imale značajan utjecaj na Kazahstan kako bi zaustavio opskrbu Irana. Međutim, kako to praksa pokazuje, samo je pitanje vremena kada će do toga doći. Odnosno, u slučaju da Teheran odluči povećati kupovinu nisko obogaćenog uranija, mala je vejrovatnoća da će Washington biti sretan zbog toga.
Autor dalje navodi da Izrael ima dovoljno iskustva s uklanjanjem ”nepoželjnih” nuklearnih objekata. Tako je 1981. godine, tokom iznenadne vojne operacije izraelske ratne avijacije, poznate pod imenom ”Operacija Opera”, izraelski borci su uništili iračke nuklearne reaktore Osirak i prošli nekažnjeno.
U 2007. godini agenti Mossada su provalili u kompjutere predstavnika sirijske organizacije za nenuklearnu energiju u Beču i saznali pojedine detalje vezano za nuklearni reaktor u fazi izgradnje u Deir al-Zouru. Kao rezultat toga, Izrael je je u septembru 2007. godine izveo napade na pometnuti reaktor i u potpunosti ga uništio.
Autor dodaje kako je Izrael, prema procjenama Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI), do 2010. godine već akumulirao 0,8 tona plutonija, što bi bilo dovoljno za proizvodnju 100-200 nuklearnih bojevih glava. Pored toga, to je jedina zemlja u regiji koja nije usvojila konvenciju o uspostavi zone bez nuklearnog oružja na Bliskom istoku.
Aktivnosti i protivljenje
Adlan Margoyev, šef ruskog programa za neširenje nuklearnog oružja, objašnjava da se Iranu ne žuri da napravi atomsku bombu, s obzirom na to da postoji vjersko-pravna decizija vrhovnog vođe Islamske Republike, Alija Khameneija iz 2013. godine u kojoj se navodi da je izrada atomske bombe u suprotnosti s normama islama i da je Iran ni na koji način neće proizvesti, navodi autor u svom tekstu.
Također, svih 14 inspekcija koje je provela IAEA dokazale su da Iran nema nuklearno oružje. Osim toga, satelitski snimci su potvrdili da ne postoje nikakve aktivnosti na tom polju.
Margoyev je izjavio da trenutni kapaciteti Irana dopuštaju ovoj zemlji da izradi atomsku bombu, jer je za proizvodnju jedne bojeve glave potrebno oko osam kilograma plutonija i oko 25 kilograma uranija.
Iranska ambasada u Rusiji nije odgovorila na zahtjev ruskog lista Izvestia da komentira ovo pitanje. I pored toga, Kosachev je naglasio da Moskva neće dopustiti Iranu da ima nuklearno oružje.
Prema riječima Kosacheva, Rusija snažno podržava spremnost Irana da sačuva Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i nastavit će svoju saradnju s Iranom na polju miroljubive upotrebe nuklearne energije. Također, ranije inspekcije su potvrdile da su u potpunosti uklonjeni svi aspekti nuklearnog programa koji mogu biti vojnog karaktera i dovesti do izrade atomske bombe.
Kosachev dodaje da su Sjedinjene Američke Države i snage koje su podržavale povlačenje iz Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana (ZSAP), primarni izvor tih pretpostavki. Njihov glavni zadatak je da prikažu kako je nemoguće pregovarati s Iranom, objašnjava.
U zaključku, autor teksta navodi da nuklearni sporazum s Iranom potpisan u julu 2015. godine obavezuje Teheran da ograniči razvoj svog nuklearnog programa u zamjenu za ukidanje ili olakšavanje sankcija uvedenih protiv Islamske Republike. Sjedinjene Američke Države povukle su se iz ovog sporazuma u maju 2018. godine, tvrdeći da Iran nastavlja razvijati svoj nuklearni program u tajnosti.
Kao odgovor na američko povlačenje, iranski predsjednik Hasan Rohani upozorio je preostale potpisnice nuklearnog sporazuma da u roku od 60 dana moraju dokazati da dogovor nije prazna riječ i da će se, ako popuste pod američkim pritiscima, Iran povući iz nuklearnog sporazuma.
