Vrijeme koje je Angela Merkel provela na mjestu njemačkoga saveznog kancelara moguće je usporediti samo s mandatima dvojice njenih prethodnika: Konrada Adenauera i Helmuta Kohla. Adenauer je odavno dio njemačke nacionalne povijesti, a Kohl je tek nakon smrti donekle rehabilitiran od neugodne afere, koja iz balkanske perspektive izgleda bizarno: zbog ilegalnih donacija za političku stranku i njene kampanje.
Afera, u kojoj nikad nije bilo niti primisli o tome da bi i pfennig iz donacija otišao u njegov džep, Kohla je politički tako uništila da je do neke mjere zaboravljena njegova osobna uloga u ujedinjavanju Njemačke, što je bio ključni projekt njemačke politike na kraju prošlog stoljeća.
Njemačka kancelarka ovih dana govori o kraju poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata i tvrdi da su međunarodni odnosi toliko promijenjeni da će se Europa odsad morati suprotstavljati i Sjedinjenim Američkim Državama, i Rusiji i Kini. Očito je da se na kraju svoga kancelarskog života, u četvrtom mandatu, njemačka kancelarka fokusira na to kako će se nacionalna i europska politička povijest odnositi prema njenoj ulozi nakon sada već 14 godina na čelu njemačke savezne vlade.
Trump je uzdrmao međunarodne odnose
Merkel govori o kraju poretka uspostavljenoga nakon Drugog svjetskog rata. Taj poredak se, međutim, raspao još na početku političke karijere Angele Merkel, zajedno sa slomom Sovjetskog saveza i socijalističkog bloka. Podijeljena i oslabljena Njemačka bila je jedan od simbola tog poretka, kao i Berlinski zid i Hladni rat. Kolaps SSSR-a omogućio je uspostavu novog razdoblja u međunarodnim odnosima, svojevrsni Pax americana, a američka politika u tom se razdoblju oslanjala na atlantsku suradnju.
Naravno, takvi odnosi proizlaze iz Atlantske povelje iz kolovoza 1941. godine, koja je osnova euroatlantizma, a ta je doktrina sedamdesetih proširena na trilateralizam, koji, uz SAD i Europsku uniju, prepoznaje i Japan kao ključnu točku razvoja slobodnoga svijeta. Zato suradnja u okviru grupe G7 od sredine sedamdesetih definira globalne političke trendove.
Izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika uzdrmao je cijelu strukturu međunarodnih odnosa, a njegova krilatica “America First” zatresla je i temelje euroatlantske suradnje unutar NATO saveza, ali i cijelu strukturu međunarodnih organizacija, aranžmana i dogovora. Nitko nije vjerovao da će smjena u Bijeloj kući imati takav globalni utjecaj kao što ga je imao Trumpov izbor. Svi su bili uvjereni da je “brod” vanjske politike super sile izrazito trom i da mu se teško mijenja pravac, jer struktura tijela koja stvarno donose odluke usporava takve promjene. Pokazalo se, međutim, da ono što predsjednik Trump prezrivo naziva “dubokom državom” nije ni izbliza dovoljno jak korektivni mehanizam, niti ograničenje izvršnoj vlasti.
Najdublja podjela u Evropskoj uniji
Danas nije teško argumentirati tvrdnju da je zbog takve američke politike doveden u pitanje cijeli sustav kolektivne sigurnosti i da se članice NATO saveza danas ne mogu na euroatlantsko savezništvo osloniti kao na garanta sigurnosti, kao što je to bilo moguće od osnivanja Saveza sve donedavno. Ipak, tek treba vidjeti je li Trumpov mandat u Bijeloj kući razdoblje u kome će definitivno biti promijenjena uloga SAD-a u globalnom poretku, ili je to tek prolazna kriza.
Merkel je već jednom mislila kako je prepoznala povijesnu šansu za vlastito impostiranje u njemačku nacionalnu povijest. Bila je to migracijska kriza, u kojoj je svojim ponašanjem, najprije pozivom migrantima, a nakon toga zatvaranjem granice i povratkom na primjenu Dublinskih procedura, kad je riječ o odnosu prema izbjeglicama i migrantima, stvorila nestabilnost u Srednjoj Europi i u zemljama na europskom rubu. U tom je razdoblju stvorena najdublja podjela unutar današnjeg EU-a, ona koja se odnosi na politiku prema migracijama, a tijekom te krize dramatično je ojačala europska desno-radikalna scena.
Merkel je migracijski val vidjela kao priliku za promjenu političkih odnosa u Njemačkoj. Za svoju Kršćansko-demokratsku uniju, koja se našla u nezgodnoj poziciji, nakon što je privremeno bila oslabjela FDP i čak se u jednom mandatu našla izvan parlamenta, Merkel je, tražeći novu saveznicu u stranci Zelenih, svoju retoriku približila retorici Zelenih. Čineći CDU prihvatljivom partnericom Zelenih, ugrozila je tradicionalne odnose s bavarskim partnerima iz Kršćansko-socijalne unije, ali je i otvorila nišu za jačanje desnih ekstremista iz Alternative za Njemačku, čime je njemačka parlamentarna arena dramatično promijenjena.
I kancelarka zna biti nespretna
Iako je točno da je njemačkom gospodarstvu kronično manjkalo radnika, način na koji ih je pridobilo nepotrebno je antagonizirao Europu i potresao stabilnu političku arenu u Njemačkoj, a Merkel nije bez grijeha kad je riječ o otvaranju prostora za AfD, Nacionalnu frontu u Francuskoj, populiste u Italiji… Nije bez grijeha niti u pitanju guranja nekih dotad stabilnih država, poput Mađarske i njenog lidera Viktora Orbana, na marginu europskih procesa, a time i u radikalizaciju njegove pozicije.
Nakon neuspjeha u stvaranju nove koalicije nakon parlamentarnih izbora (propast pokušaja formiranja Jamajka koalicije), nakon dramatičnog slabljenja socijaldemokrata u Njemačkoj, opasnog jačanja desnih radikala i obnove svojevrsne političke nestabilnosti, s mandatom u kojem neće moći bog zna što uraditi, između ostaloga i zbog gubitka utjecaja u vlastitoj stranci, Merkel se, čini se, okreće prema svom smještanju na europsku političku scenu. I ponovno to radi nespretno, kao što je nespretno upravljala migracijskom krizom. Srlja s procjenama o definitivnom gubitku savezništva s Amerikom i s antagoniziranjem američke vanjske politike. To čini i zbog interesa nekih njemačkih poslovnih konglomerata na američkom tržištu.
Izjednačavajući tri globalna aktera u odnosu prema Europi, čini opasnu grešku i riskira nove raskole u europskoj politici, a time i slabljenje globalnog utjecaja EU-a. Još od njena prethodnika Gerharda Schrödera Njemačka, iza leđa Europi, vodi opasnu politiku suradnje s Rusijom. Činjenica da je taj bivši njemački kancelar postao profesionalnim lobistom ruske državne kompanije, čiji projekt potresa Europu, ali i njene atlantske odnose (Gazprom i Sjeverni tok II) nevjerojatna je sramota za njemačku politiku, o kojoj većina u Europi servilno šuti.
Definiranjem triju protivnika Europe, Merkel pokazuje da nije vješta u razlučivanju. Sasvim su drukčiji odnosi i interesi Rusije, koja sustavno podriva EU i ugrožava zajedničke europske politike, Kine, koja iskorištava nišu “slobodne trgovine” i stvorenu asimetričnost, te EU-a, koji često licemjerno zanemaruje svoja načela vladavine prava i zaštite ljudskih prava, održivog razvoja i zaštite okoliša. Tek se nedavno u zajedničkom dokumentu Europske komisije i Europskog parlamenta “EU – China: Strategic outlook” vratila tim vrijednostima, ali ih je preko noći, u zajedničkom priopćenju nakon Summita EU – Kina, ponovno potisnula.
Novi odnosi SAD-a i Evrope
Europska strategija prema SAD-u ne može se mijenjati preko noći, na način na koji to zagovara njemačka kancelarka u svom zadnjem mandatu. Kad se za takvu promjenu zalaže vodeći se njemačkim interesima, a zanemarujući interese drugih članica, jasno je da ponovno stvara osnovu za nove unutareuropske podjele. Kaao što neke od država, poput njene Njemačke, surađuju s Rusijom iza leđa EU-a, ostavljajući pritom na cjedilu neke države s europskim ambicijama (primjer Ukrajine i njenog plinovoda, koji bi mogao ostati zatvoren i time Ukrajina ostati bez energenata), dio nove Europe kineske predstavnike dočekuje kao spasitelje i potencijalne velike investitore, a nesumnjivo je da će se još neki u EU, a ne samo Orban, u ovakvoj konstelaciji odnosa sve više okretati Washingtonu, tražeći i svojevrsnu zaštitu pred Bruxellesom.
Na kraju svog političkog života njemačka kancelarka ozbiljno riskira temeljnu stabilnost EU-a. Temu, o kojoj je trebalo promišljati u akademskim krugovima i pripremati potencijalne strategije odgovora, a tek onda u javnosti otvoriti pitanja, kao što je pitanje novih odnosa Amerike i Europe, nepotrebno je učinila predmetom političkih rasprava pred izbore za EP, na kojima bi zagovornici slabljenja EU-a ionako mogli bitno ojačati.
A što je s odgovornošću Europe prema državama na njenoj margini, koje nisu članice Unije, a obećana im je europska perspektiva? To pitanje, očito, nije ni na margini agende koju zagovara njemačka kancelarka. Dapače, u ovako predstavljenoj strukturi europskih rivaliteta kao da nema mjesta ni za neke od sadašnjih članica, lojalnih i posvećenih članica EU-a i NATO saveza.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
