James Ker Lindsay sa Londonske škole ekonomije i političkih nauka za ‘Zašto?’ objašnjava zbog čega predsjednik Srbije Aleksandar Vučić krivicu za neuspjeh u postizanju sporazuma o razgraničenju a Kosovom, koji nikada nije objelodanio, prebacuje na građane i opoziciju.
Univerzalno priznanje
Vrlo je teško reći šta se zapravo desilo u Berlinu, mislim da niko to zaista ne zna, nisam siguran ni da Francuzi i Nijemci to znaju, da budem iskren.
Uopšte nemamo ideje i čitava stvar je vođena na vrlo čudan način.
Znam, kao i mnogi ljudi koji su se protivili ovoj ideji, da smo izgubili iz voda problem koji postoji između Srbije i Kosova.
Deset godina nakon što je Kosovo proglasilo nezavisnost, nema sumnje da je dobilo mnoga priznanja, pridružilo se Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci, ali ne i UN-u i još uvijek oko polovice svijeta ga zvanično ne priznaje, uključujući naravno Rusiju i Kinu kao i pet članica EU.
Dakle, imamo Kosovo koji nije dobilo univerzalno priznanje i stvarno mu je potrebno.
U isto vrijeme, imamo Srbiju koja je, sasvim je jasno, izgubila Kosovo i nikada neće ponovo uspostaviti svoj suverenitet nad njim i činjenica da pokušavaju to da povrate znači da je proces za pristupanje EU blokiran.
Stvari se tako mogu odvijati samo donekle, ali u nekom momentu će morati prihvatiti da je Kosovo nezavisno i suštinski ono što imamo je zastoj koji nije od posebnog interesa ni Prištine, ni Beograda da se otegne unedogled.
Mislim da je ovo bilo ideja – ‘gledajte, možemo nastaviti sa ovim dijalogom, ali ne znamo koliko će daleko otići, možemo napraviti jedna korak naprijed, dva koraka nazad ali vidimo da se ovo ne odvija na dobar način, a naročito je bilo problema ove godine’.
Postali smo opsjednuti ovom idejom o razmjeni teritorija i mnogi ljudi koji ovo posmatraju zaboravljaju da ovdje imamo konflikt koji je možda zamrznut ali je svakako veliko pitanje i za Srbiju i za Kosovo.
Poruka
Ja ovo posmatram iz malo drugačije perspektive nego mnogi drugi ljudi koji posmatraju Zapadni Balkan, mnogi ljudi se bave samo tim ali ja sam se Zapadnim Balkanom počeo baviti nakon Kipra i u taj problem sam uključen 30 godina, a to je problem koji datira osam godina prije mog rođenja i već sam bio odrastao kada sam počeo posmatrati Kipar.
To je, znači problem, koji traje 50-60 godina i mislim da postoji prava opasnost da ono što možemo vidjeti je stagnacija koja će se desiti između Srbije i Kosova i da će to biti veoma destabilizirajuće za region.
Ovo znači da moramo priznati da ovdje postoji problem koji se mora riješiti a ja nisam veliki pristalica ovih malih rješenja.
Vidio sam na Kipru da to ne rješava problem, samo ga drži na ledu, a to znači prvi puta kad dođe do političkih problema ili do teškoća u razgovorima sav napredak koji je napravljen može biti izgubljen. To znači nije pravi odgovor.
Ono što nam je potrebno je da postignemo konačni sporazum ali mislim da je problem to što ovo nije dobro vođeno u smislu poruke, a ona je ‘ovo pokušavamo uraditi, želimo podvući crtu između naših različitosti i ako možemo stići do situacije u kojoj se Srbija i Kosovo međusobno priznaju’.
U tom slučaju normalizacija postaje besmislena.
Čim Srbija prizna Kosovo, i Kosovo kaže, ‘super, sada možemo imati super odnose sa Srbijom’, oni neće reći da će postati najbolji prijatelji preko noći, to svi znamo, ali sva ova druga pitanja koja se tiču priznanja i specifičnih pitanja kao što je pitanja zaposlenja, ili obrazovnih dokumenata ili trgovine će se srediti.
Uvijek sam bio malo skeptičan u vezi ovog procesa iz jednostavnog razloga što konačni cilj mora biti priznanje Kosova. Nema svrhe raditi bilo šta ako to ne vodi priznanju Kosova, to je traćenja vremena za sve, i ako će se nešto desiti, mora se desiti sa tim rezultatom.
Možda možemo dobiti taj sporazum i to bi bilo fantastično za region, ali nisam siguran da li će doći do te situacije da bi, kako se kaže, Vučić stavio potpis na tačkastu liniju, što bi bi veliki korak za bilo kojeg srpskog lidera.
To je ono što mi je uvijek bilo na pameti, želimo vidjeti napredak, mislim da je važan za Kosovo, mislim da je veoma važan za Srbiju, ali uvijek sam bio skeptičan oko postizanja sporazuma.
Budući vođa
Vučić je u teškoj situaciji, može se vratiti i reći, ‘gledajte pokušao sam i nisam završio jer me je Njemačka zaustavila’, ali stvarnost je da je Njemačka država koja će na kraju morati dati zeleno svjetlo da se Srbija pridruži EU.
U nekom trenutku Srbija će morati priznati Kosovo ako bude htjela ući u EU, toliko je sigurno. Ljudi kažu, ali to nije tako jer Grčka i Špnija i Kipar i Slovačka i Rumunija nisu priznale Kosovo.
Da, to je tačno, ali da bi se pridružila EU morate imati dozvolu svakog pojedinačnog trenutnog člana i može se vrlo lako desiti da će Njemački parlament reći, ‘mi nećemo ratificirati pristušanje Srbije dok ne prizna Kosovo’.
U nekom trenutku Srbija će morati priznati Kosovo i moje pitanje je da li je dovoljno urađeno za sada da se postigne neka vrsta sporazuma.
Mislim da postoji opasnost da ako se sporazuma ne postigne sada, i dozvolimo da se ovo nastavi, da Srbija nastavlja na svom Evropskom putu, da će u nekom momentu morati priznati Kosovo uz višu cijenu i možda Vučić osjeća da je ovo nešto što bi trebao uraditi neki budući vođa Srbije.
Situaciju ne olakšava ni činjenica da ne govorimo o ulasku Srbije u EU 2025., do kada ima još šest godina, ali mnogi ljudi vjeruju da će to bit još nekoliko godina nakon toga, možda možemo govoriti o osam godina i 2027.
Možda razmišlja, gledajte pokušao sam i sada ćemo samo nastaviti sa pristupanjem EU, a s ovim ćemo se pozabaviti kasnije.
Iz onoga što ja vidim, Srbija nije pokušala prodati ovaj sporazum. Beograd nije razgovarao sa ljudima koji nisu direktno uključeni pokušavajući naći ljude koji bi imali razumijevanja da im kažu, vidite imamo šansu da postignemo sporazum.
Mislim da je Priština, ljudi oko Tačija, bila mnogo efikasnija u takvim pokušajima. Jednostavno mi se ne čini da je Beograd to pokušavao.
Ne znam da li je Vučić bio iskren, ali ako bi se pogledalo na situaciju bez strasti, vidio sam jako malo dokaza da je Srbija zaista bila posvećena ovome.
Ideja nije mrtva
Opozicija ili veći dio opozicije je rekao da ne želi sporazum sa Kosovo pa ga sad ne mogu zbog toga kritizirati. Umjerena opozicija nije ovo odigrala prilično pametno, ako bih bio potpuno iskren.
On će sada reći svoj uobičajeni dio, nemojte mene kriviti, ja sam htio postići sporazum ali mi niste dali i zašto sada mene krivite. S te strane je zaštićen.
Opozicija nema neki posebno jak argument, jer mnogo ljudi koji su učestvovali na protestima nisu htjeli da Srbija postigne sporazum.
On može ići okolo i dokle god traje proces priključenja EU, on će govoriti, ‘sada ću se posvetiti ovome i vidjećemo kako će se stvari odvijati’. Ali, nisam u potpunosti siguran da je ideja o razmjeni teritorija skroz mrtva.
