Svaka priča o promjeni granica na zapadnom Balkanu uvijek je vezana za Bosnu i Hercegovinu. Jer, uvijek je, kao bi rekao lucidni hafiz Ismet Spahić, igra oko našeg jorgana.
Piše: Faruk Vele
Tako je i danas. Samo je za neupućene slučajno da u istom danu predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prizna odavno poznatu stvar da će Kosovo “u budućnosti dobiti nezavisnost i suverenost na cijelom teritoriju”, i da nekadašnji ratni reporter francuskog lista “Le Figaro” Rene Girard upravo preko “Večernjih novosti”, lista koji je prvi objavio zloglasni Memorandum SANU-a, “ispali” tezu da, ukoliko se Kosovo spoji s Albanijom, Srbija “s pravom može da pretenduje na pripajanje Republike Srpske”.
Crtanje granica
I mada se čini kako su njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron posljednjim samitom u Berlinu zadali udarac crtanju granica na Balkanu, više nego ikad jasno je da se srbijanska politika vraća na tezu koju je još prošle godine plasirao najbolji učenik Slobe Miloševića i Mire Marković, notorni Ivica Dačić, kada da je kazao “Republika Srpska možda od većeg interesa za Srbiju nego Kosovo”. Jasno je da u tome računa na zaleđinu Rusije i bezidejnost poljuljane Europe.
Dačić, istovremeno, i ne krije da bi da određuje pravce kretanja ove zemlje, pa prijeti da “BiH nikada neće postati članica NATO-a”, jer je to nemoguće bez saglasnosti Republike Srpske, odnosno Srba.
To što Vučić misli i radi, Dačić saopćava javnosti.
Groteskno je da se Srbija tobože zalaže za vojnu neutralnost dok se naoružava, iznova drsko miješa se u sudbinu susjedne države, te da sve to saopćava putem medijskog sistema Rusije čiji je utjecaj na Balkanu sve maligniji!
Pričao mi je nedavno prijatelj iz Srbije kako je tamošnja javnost već spremna da “proguta žabu” gubitka Kosova, te da čak žele što prije da pređu preko te neugodne činjenice (iako će nekog htjeti da optuže za to), ali su krvave oči (veliko)srpske politike itekako usmjerene prema Bosni i Hercegovini!
Logika Vučića i velikosrpske politike je jednostavna. Ako smo već izgubili Kosovo čija površina je nepunih 11 hiljada kvadratnih kilometara, zašto ne bismo uzeli, istrgovali, ispregovarali, oteli…teritoriji bh. entiteta RS koji obuhvata nešto više od 25.000 kvadratnih kilometara! Za nekadašnju pokrajinu, mišljenje je Beograda, možemo dobiti teritorij dva Kosova!
Zato u toj igri probnih balona i nije slučajno da je nedavno jedan od vodećih srbijanskih medija objavio i mapu regiona na kojoj je polovina Bosne i Hercegovine prikazana kao sastavni dio Srbije.
Zato će i Srbija će uvijek naći ponekog Timothya Lessa i Rena Girarda koji će tvrditi da Balkan srlja u dramu, te da je jedino rješenje da se raščereči Bosna.
Teza “Zašto RS ne može biti nezavisna država, ako Kosovo može” plasira se u okviru stalnog ponavljanja fraze Aleksandra Vučića kako “ne može Kosovo (Albanci) da dobiju sve, a Srbija ništa!”, piše ovih dana za NAP Azem Vllasi. Primijetio je da predsjednik Srbije kada veli kako Srbija mora dobiti nešto zapravo cilja na RS, dakle na pola BiH. Otuda Milorad Dodik dodaje: “Ako će Kosovo biti država, onda će RS, po istom osnovu, tražiti nezavisnost!”
Šef Srbije papagajski ponavlja da poštuje teritorijalni integritet BiH, ali ga nikada nećete čuti da spominje bosanski suverenitet. To je razlog što uvijek govori o pomirenju i saradnji Bošnjaka i Srba, a nikada države Srbije i države Bosne, te, što, na koncu, odbija da potvrdi i ratificira granice dvije zemlje. Sve to zorno govori da za Beograd priča započeta devedesetih nije gotova.
“Najvažnija lekcija 1990-tih je da ne postoji ništa upravljivo u vezi sa promjenama granica na Balkanu. Pokušaji promjena granica su uvijek bili praženi krvoprolićem. Odobravajući Thacijevu i Vučićevu avanturu, EU i SAD složile su se s još jednom katastrofom na Balkanu. Kada kosovski presedan bude uspostavljen, i srpski i hrvatski nacionalisti će okrenuti pogled na Bosnu i Hercegovinu i njeno muslimansko stanovništvo. Drugim riječima, Bosna i Hercegovina i njeni muslimani se ubrzano kreću od Andaluzije na čekanju ka Andaluziji u nastank”, zapisao je nedavno u zagrebačkom “Beharu” dr. Emir Suljagić.
Hrvatski politički faktor u BiH i Hrvatskoj prati ovaj rasplet situacije i formira paralelne institucije poput HNS-a i Glavnog vjeća za onaj trenutak kada “dođe vrijeme”. Istovremeno, dok prave planove za BiH, i hrvatski i srbijanski mediji kontinuirano kleveću bosanske muslimane i predstavljaju zemlju kao utvrdu ISIL-a u Europi.
Projektanti nove drame Balkana, najsretniji bi bili kada bi se i Bosanci uhvatili crtanja karata, pa, recimo, postavili pitanje sudbine Sandžaka u Srbiji.
Opasan je to teren. Beogradu, a i Zagrebu, je cilj na svaki način otvoriti pitanje granica Bosne, koje su među najstarijima u Europi, kako bi onda počeli ispostavljati svoja “historijska prava” i “istine”. To su zamke u koje se bosanski politički faktor, logikom reciprociteta, lako može upasti. Time se pokreće lanac zla koji nikako ne može završiti povoljno za BiH.
RS i Kosovo nisu isto
Povlačiti teze između Kosova i entiteta RS nema nikakve ni historijske ni ustavno-pravne utemeljenosti, ali ima u sili. A samo silom se od Bosne može otrgnuti Foča i njezina Aladža, Srebrenica i nišani žrtava genocida u Potočarima, Višegrad i njegova Ćuprija, Zvornik, Bijeljina, Trebinje i Arslanagića most, Prijedor i Tomašica…
RS je, kao zapisa i Vllasi, izvorno nastala na užasnim zločinima, najvećim poslije Drugog svjetskog rata. Genocid, etničko čišćenje zločini protiv civilnog stanovništva, rušenje bogomolja… su bili put u stvaranje RS-a. Ona stoji na kostima tolikih nevino ubijeni.
I to uz neposrednu inicijativu i podršku iz Beograda, uz pomoć JNA, a potom ostavljajući u posjedu cijelog arsenala oružja te armije u rukama onih koji su te zločine počinili. Sve je to dokazano presudama Haškog tribunala za ratne zločine i kaznama za osnivače RS koji se, poput Karadžića i Mladića, ovih dana javljaju u televizijske.
Nemojmo se zavaravati
Ali, nemojmo se zavaravati. Vučić, Dačić i društvo i igraju na činjenicu promjene ili raspada svjetskog poretka, i novih odnosa u svijetu.
Nažalost, oni koji bi sve ovo trebali ispričati međunarodnoj javnosti, od Washingtona do Berlina, te vratiti BiH na političke mape svijeta, radije obilaze otvorenja džamija po Turskoj. To, svakako, može biti stvar privatnih opredjeljenja, ali ne i državnih prioriteta.
Bosna se može i mora, prije svega, braniti jačanjem njezinih veza sa svijetom, pametnim lobiranjem, na isti način kako su Albanci bukvalno kupovali svoju slobodu.
Onda, je li, kasno za promjene? Nije! Ali one moraju iz korijena promijeniti probosansku političku paradigmu, koja već jednom mora jednom shvatiti da se niko neće boriti za bosansku državu osim bosanskog čovjeka! Samo država čuva slobodu, a i sve njezine blagodati.
Svaki drugi put je put u nasilje, u Nakbu, u Gazu i Zapadnu Obalu, otimačinu…
A šta danas djeci Gaze danas vrijede sve suze pravdoljubivog svijeta?
