Politički teoretičar iz Beograda Filip Balunović komentirao je za Vijesti.ba nedavno održani samit koji je održan u Berlinu na poziv Angele Merkel i Emmanuela Macrona.
„Prvo da posložimo neke činjenice. Delegacija Srbije bila je „nezadovoljna izborom sagovornika na samitu“. Tu se prije svega mislilo na to što je na samit pozvan predsjedavajući Vijeća ministara BiH, a ne predsjedavajući Predsjedništva Milorad Dodik“, podsjeća on.
Dakle, dodaje Balunović, na sastanak su pozvane delegacije Srbije i Kosova, koje su sačinjavali premijeri i predsjednici jer je centralna tema samita bila srpsko-kosovska problematika. Sve ostale zemlje imale su po jednog predstavnika i to onog koji u političkim sistemima tih zemalja zauzimaju vodeće funkcije izvršne vlasti. Tamo gdje su predsjednički sistemi (gdje predsjednik ima najvažniju izvršnu funkciju), pozvan je predsjednik. To je na sastanku bio samo Macron. Sve ostale zemlje – Hrvatska, Albanija, S. Makedonija, Njemačka, BiH, Slovenija – bile su predstavljene kroz svoje premijere jer potpadaju pod parlamentarni sistem u kom je vlada centralno tijelo izvršne vlasti. Izuzetak je bila Crna Gora, koju je predstavljao predsjednik, uprkos tome što i ona baštini parlamentarni sistem.
„Ali Srbiji, koliko vidim, nije bio problem Đukanović, već Zvizdić koji je, po logici stvari predstavljenih gore, bio jedini logičan izbor za taj sastanak. Srbiji je Zvizdić zasmetao samo zato jer je u ovom momentu predsjedavajući Predsjedništva Milorad Dodik, a ne neko od ostale dvojice članova. Slična je reakcija bila i u RS-u, gdje je indikativno to da je izvještaj sa samita RTRS-a, na primjer, počeo izjavom predsjednika Vučića, a ne izjavom premijera sopstvene zemlje“, kaže naš sagovornik.
Zanimljivo je, potcrtava Balunović, kako smo od premijerke Srbije Ane Brnabić čuli da je razočarana Edijem Ramom, a iz medija saznajemo da ni Zaev nije baš „bio na strani Srbije“. U prevodu, Srbija ima samo jednog iskrenog prijatelja u regionu, a to je RS (čitaj Milorad Dodik). Svi ostali, od Đukanovića do Zaeva, „političkog Sarajeva“ (kako ga Dodik naziva), Plenkovića – o „Albancima“ da i ne govorimo, rade Srbiji o glavi. Sa Makedonijom, na primjer, Srbija nema nikakav otvoreni spor (država makar nema, crkva i dalje ima ali to je druga tema) – a uspjeli su od Zaeva napraviti đavola, pa je tako svaki pokušaj da se u Srbiji nešto promijeni okarakterisan kao potencijalni „makedonski scenario“. Srbija i RS, sami protiv svih – to je poruka.
„To ne znači da je samo u Srbiji problem, problem je i svuda okolo, ništa bolji nisu ni nekadašnji haški optuženik koji je na čelu kosovske vlade, ustaška koketa Plenković, vječni vlasnik privatnog posjeda zvanog Crna Gora, Milo Đukanović…Ali još jedna istina je i da je Srbija najveća zemlja u regiji i može vrlo lako svojim unutrašnjim promjenama podstaći i promjene okolo. Zato ima i najveću odgovornost“, kaže Balunović.
Balunović ističe kako su, što se tiče samog samita, poruke bile očekivane.
„Kosovska strana je sa stanovišta zdravog razuma, potpuno izgubila razum. Tači očigledno odgovara na unutrašnje kritike za izdaju (nakon što je počelo da se govori o „razmjeni teritorija“), pa je počeo otvoreno da govori da Kosovo ima teritorijalne pretenzije ka dijelu Srbije, a da nije spremno ništa dati za uzvrat. Iz Beograda se insistira na poštovanju Briselskog sporazuma čija je glavna tačka formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO) na sjeveru + ukidanje taksi. Ali ništa od toga ne rešava problem ljudi – evo, sve i da se „preševska dolina pripoji Kosovu, da nastane ZSO na sjeveru, da se ukinu takse – i dalje je na čelu Srbije Šešeljev đak sa opasnim diktatorskim pretenzijama, na čelu kosovske vlade kasapin iz OVK, i dalje iz obje zemlje bježe svi koji mogu, i dalje su nam društva u rasulu, i dalje ih šminkaju da izgledaju ljepše iz aviona“, smatra Balunović.
On ističe kako dogovor Srbije i Kosova ne može biti dogovor Vučića i Tačija ili Haradinaja, ako se išta želi postići za ljude, a ne linije na mapama i neke visoke predstavnike u Briselu kojima bi dobrodošla još nijedna referenca u biografiji.
„Prvi korak ka rješavanju srpsko-kosovskog gordijevog čvora jeste razgraničenje, ali ono koje će da razgraniči uzurpatore vlasti sa jedne i druge strane – od ljudi koji žive sve lošije, na obje strane. Da smo mogli nekako da zatvorimo granice, pa da se niko od njih ne vrati iz tog Berlina, u ovo vrijeme sljedeće godine već bismo malo progledali“, kaže on.
Što se tiče Francuske i Njemačke i njihovog odnosa prema bivšoj Jugoslaviji, Balunović vjeruje da će kakav – takav interes postojati dok je Merkel na mjestu kancelarke.
„Macron je tu manje važan. Merkel se uskoro povlači, a mi smo propustili šansu da svih ovih godina i decenija, riješimo probleme uz podršku najsnažnije liderke Evrope. Sve poslije biće manje zainteresovano i, vjerujem, nepovoljnije po sve strane. Kosovari zovu SAD u pregovore, Srbija bi mogla da odgovori tako što bi pozvala Rusiju – e samo nam ta dva lešinara trebaju. U takvim okolnostima, biće nam još teže da smaknemo ove ratne profitere i huškače i konačno dođemo do neke vrste dogovora – za ljude, ne za biografije i geografske karte“, zaključio je Filip Balunović.
