Među brojnim arapskim ali i drugim islamskim historičarima koji su pisali o Bošnjacima u najznačajnije spadaju: Ibn Fekih el Hemedani (živio tokom X stoljeća), Abdullah ibn Abdul Aziz (boravio u Ugarskoj u XI stoljeću i kao takav vjerovatno posjetio i prostor današnje Bosne i Hercegovine), ruski historičar tatarskom porijekla Nikolaj Karamazin (1766 – 1826), Ebul Ali Muhamed ibn Omer (Bošnjake je zvao ‘Badžanikima’ i početkom X stoljeća je bio među njima. Zanimljivo je da u svojim spisima navodi sljedeće: “razdaljina između zemlje Bandžanaka i zemlje Slavena iznosi oko deset dana hoda”), Muhamed Mahmud Remzi (prvi pisac koji je ustvrdio i dokazao a ostali prihvatili da su Badžaniki zapravo današnji Bošnjaci), Ebu Gazi (tvrdio je da su Bošnjaci iz plemena Pečen – kan), En Nuvejri (tvrdio da su Ukrajinci, Badžanaki i Bašgardi jedan te isti narod sastavljen od tri plemena), Ebu Ishak el – Istahri (prvi je islamski historičar koji je 854. godine Bošnjake nazvao ‘Bašnijak’), Ebu Hamid el Garnati (boravio je u Ugarskoj između 1151. i 1154. godine), Ahmed ibn Fadlan (boravio među Slavenima u X stoljeću. U svom rukopisu za Bošnjake kaže da su “primitivna pogan”. Lično je vidio jednog od njih kako u svojoj odjeći traži uš i nakon što ju je našao zubima ju je zgnječio i pojeo), Ibn Seid (u svojoj “Džegrafiji” na 72. stranici detaljno opisuje državu Badžanaka).
Uz današnju Bosnu, Bošnjaci su, prema pojedinim arapskim historičarima, imali svoju prvu domovinu na južnoruskim stepama, sjeverno od Azovskog mora. U pitanju je prostor ukrajinske oblasti Kharkivska, gdje se nalazila historijska domovina Bošnjaka. Pak drugi arapski historičari smatraju da se domovina Bošnjaka nalazila istočno od Hazara, dok ima i onih koji tvrde da se nalazila zapadno od Hazara, između rijeka Dnjepra i Dnjestra. Ruski historičar Nikola Karamazin navodi da se “pečenska država” (Bošnjaka) nalazila na jugu Rusije, zapadno od Hazara. U “Timesovom” historijskom atlasu stoji da je ruski knez Svjatoslav (962 – 972) omogućio divljim Pečenegima da zagospodare ruskim krajevima, uništivši Hazarsku državu. Kada je na vlast došao Vladimir I imao je nekih uspjeha sa Pečenezima, ali su Polovci 1093. godine uništili pokrajinu Kijev. Ibn Fakih također tvrdi da se domovina Bošnjaka nalazila između Dnejstra i Dnjepra. Putopisac Ubejd el Bekri navodi da je zemlja Bošnjaka “udaljena od Gruzije dvadeset ferseha”, a spominje i da je bošnjačka “zemlja ravničarska, bez visokih planina, osim dva planinska vijenca. Zemlja Bošnjaka je bila kratkog vijeka, svega dva stoljeća, a nakon toga se raspala, a Bošnjaci se podijelili na osam grupa, od čega su četiri bile smještene na istočnoj obali Dnjepra, a četiri u Moldaviji i Transilvaniji, a susjedi su im bili Slaveni koji su naseljavali obale rijeke Buge u pokrajini Galiciji”. El Bekri piše da su Bošnjaci “stočarski narod koji se kreće za stokom u potrazi za izdašnim pašnjacima. Zemlja Bošnjaka duga je trideset dana hoda. Sjeverno od nje je zemlja Kafdžaka (Ukrajinaca), južno su Hazari, istočno Krgizija, a zapadno zemlja Slavena”. Poznati zapadni orijentalista Minorsky citirajući arapskog historičara El Meruzija navodi da “Pečenegi nastanjuju prostor oko nekog slatkovodnog jezera i da su prepoznatljivi po tome što muškarci briju brade”. Ibn Seid navodi da se “kroz zemlju Badžanaka protežu dva planinska lanca, prvi od sjevera prema jugu. Ispod tog planinskog lanca izviru dvije velike rijeke. Drugi planinski lanac proteže se iz sedme paralele. Iz te planine izvire rijeka na čijim obalama je sagrađena većina naselja sa čudnim imenima.”
Kako je naveo Ahmed ibn Fadlan prvi Bošnjaci su bili pogani po vjeri i imali su četrnaest božanstava, za skoro svaku aktivnost. Geograf Ibn Seid navodi da su pogani i da svoje umrle spaljuju, ali i druge koje smrt zatekne u njihovoj zemlji. Prema navodima Remzija u nekom sukobu u Zakavkazju Bošnjaci su početkom IX stoljeća zarobili grupu muslimana, među kojima je bio i jedan učenjak. Kada su ih odveli u svoj kraj učeni musliman im ponudi da pređu na islam, što oni nakon predavanja prihvatiše. Tim činom je oko 12 000 Bošnjaka prihvatilo islam, ali je daleko veća grupa ostala u paganstvu. Netrepeljivost je dovela do sukoba poslije čega manja grupa savlada veću i nametnu im islam. Tako su Badžanaki već krajem IX stoljeća uglavnom prihvatili islam. Da su Bošnjaci bez ikakvih rezervi prihvatili islam govori činjenica da su jedno vrijeme nazivani “Halisijjama”. Čak se jedno vrijeme i Azovsko more zavlo “Bahrul Halisijje”. Međutim, navodi se da su imali problem kod izvršavanja vjerskih obreda, te da nisu bili redovni klanjači osim u “ša’banu” i “ramazanu”. Taj podatak prenosi historičar Fahrudin Bedi ibn Mansur el Kazvini u svom djelu “Tarihul – ibad vel – bilad”. U rukopisu Ebu Hamida el Garnatiji stoji da trideset dana hoda južnog od Ugarske postoji narod po imenu “Badžanak”, među kojima je misionar Abdul Kerim ibn Fejruz uspio proširiti islam. Bilo je to polovinom XII stoljeća. Kada je 1151. godine došao u Ugarsku zatekao je dvije grupe muslimana: Ismaelićane i Megaribce. Prvi su skoro napustili islam a ugarske vlasti su ih shodno zakonima kralja Kolomana prisiljavale da jedu svinjetinu. Historičar El Muruzi navodi da su Turkmeni donijeli islam među Bošnjake i proširili ga među njima. Poznati geograf i putopisac Jakut el Hamevi navodi u djelu “Mu’džemul – budan” da je u Alepu susreo grupu mladih muslimana iz Ugarske koji su došli u Siriju studirati islamske nauke. Na njegovo pitanje ko ih je poslao, dobio je odgovor da je njihov narod u islamu i da su ih poslali da nauče islam i vrate se u domovinu sa misijom daljeg širenja vjere. Na pitanje zbog čega briju bradu odgovorili su mu da je to njihov običaj i da ga se drže.
Dio slavonskih i srijemskih muslimana polovinom XV stoljeća, na oko 70 godina prije provale Osmanlija, napušta svoja stoljetna naselja i kod Rače prelazi Savu i ulazi u Bosnu. Također je grupa muslimana iz Ugarske zbog stalnih pritisaka Vatikana i Budima napustila zemlju i odselila se u južni Egipat i sjeverni Sudan, gdje i danas žive njihovi potomci. Međutim, ne može se tvrditi da su u pitanju preci današnjih Bošnjaka.
Historičar i istraživač El Kadi el Bolgari navodi za Bošnjake da su bili fizički jaki i izdržljivi, te da su dobro podnosili zimske uslove u kojima su živjeli. U svojoj ishrani dosta su jeli med i meso divljih životinja. Navodi i da jedu jazavčevo salo i meso dabrova što im pogoduje da lakše podnesu hladnoću. Tvrdi i da su najpoželjniji plaćenici u vojskama Bizanta, Rusije i Bolgara. El Hamid el Garnati tvrdi da su Badžanaki (Bošnjaci) naseljeni u brdovitoj zemlji na jugu oko trideset dana hoda od Ugarske, da su ratnici koji izvanredno barataju kopljem i strijelom. Kadi el Bolgari navodi da većina Bošnjaka nosi dugu lanenu košulju zvanu ‘kurtak’. Ibn Fadlan u izvješću halifi Muktediru billahi nakon povratka iz zemlje Slavena, piše da Pečenegi, kada njihov knez ili velikaš prolazi putem, svi stanu ukraj puta, skinu kape s glava i stavljaju ih na pupak i pognute glave stoje dok knez i njegova pratnja ne odmaknu. Ako se nakon zalaska sunca na nebu pojavi velika crven, uznemiri ih jer prema njihovom vjerovanju nagovještava veliku nesreću. Opisujući svoj put u Bolgar Ahmed ibn Fadlan kaže da je delegacija boravila samo jedan dan u zemlji Badžanaka. U njihovu zemlju su stigli nakon što su, uz velike teškoće, prešli pet velikih rijeka. Badžanaki su preplanula lica i prepoznatljivi su po tome što briju brade. Stočari su s velikim stadima goveda, ovaca i koza. Zemlju Badžanaka je zapamtio po odlasku iz nje. Naišli su na veliku i brzu rijeku: “Svojim očima sam vidio kada se velika skela prevrnula na sredini rijeke i svi koji su u njoj bili utopili su se u njenim brzacima. I mi smo teškom mukom prešli na drugu stranu”, veli Ahmed ibn Fadlan. Garnati navodi da im je od mesa naročito kvalitetno suho meso. Ne žive u tvrdim kućama nego u velikim okruglim šatorima koji su sačinjeni od debele volovske kože ili konjske. Na sredini šatora su ognjišta za vatru. Oko kuća pred zimu grade obore za stoku i sakupljaju suhu travu u stogove sijena, jer su zime duge, a hladnoće polarne. Poput svih stočarskih naroda stasom su niski, ali vrlo izdržljivi. Brade briju ali nose duge brkove, a glave omotavaju dugim vunenim šalovima.
El Mes’udi piše u svom djelu da su Bošnjaci odlični ratnici, ali ne i razbojnici. Najviše su ih se plašili Rusi. Tvrdi da su Bošnjaci na tom području bili najbolji ratnici. Ratovali su sa Bizantom 931. godine i imali velikog uspjeha. Posjetio ih je dva pita, a drugi puta je bio među njima oko 940. godine. Tada su živjeli iznad Azovskog mora. Za vrijeme dugih zimskih noći okupljali su se pod šatorima i sjedili do duboko u noć, slušajući pripovjedače ili igrajući različite društvene igre. Na noćna sijela su pozivani riječima: “Dođi na sijelo, imamo dobru vatru.” Izaslanik halife Muktedira billahi Ahmed ibn Fadlan koji je na čelu delegacije posjetio muslimane u Bolgaru na obalama rijeke Volge, detaljno je opisao njihove običaje. Jedan od tih običaja i danas je aktualan kod Bošnjaka. Ibn Fadlan piše: “Na dan i noć udaljenosti od kneževa sjedišta, Elmaš je poslao delegaciju saradnika među kojima su bili i njegovi sinovi, da nas dočekaju i izraze nam dobrodošlicu. Kada smo ih sreli ponudili su nam hljeb, suho meso i orahe. Odatle smo krenuli u susret knezu. Ugledavši nas sjahao je s konja, pao na sedždu zahvaljujući se Svevišnjem što smo konačno došli, nakon jednogodišnjeg putovanja. Iz džepova je izvadio metalni novac i bacio na nas.” I danas Bošnjaci posipaju mladence i drage goste sitnim novcem, na dženazama se dijeli sitni novac djeci i u različitim drugim prigodama se daruje sitnišem. Također navodi da su za vrijeme boravka pili medovinu koju tamošnji muslimani na svom jeziku nazivaju ‘sodžo’ najvjerojatnije današnja riječ sok.
