Sjeća se svega. Kao da se dogodilo prije nekoliko sati. Otac je, priča, obukao lijepo novo odijelo, svezao kravatu, stavio fes i veli majci: “Odoh ja u čaršiju, sigurno su došli Roćko (Rodoljub Čolaković, op. a), Nedim-beg i Osmanaga Gruhonjić, pa da se s njima pozdravim”.
Masovna grobnica
– Kao da ga sad gledam, mati ga isprati na vrata, a on veli: “Znaš šta sam za Roćka uradio, rekao mi je da, dok živi, nikad mi se neće moći odužiti”. Izađe iz kuće u koju se više nikad nije vratio – prisjeća se u razgovoru za naš list, 81-godišnji Amir Fidahić iz Bijeljine, sin Asim-bega Fidahića kojeg su u aprilu 1945. kod bijeljinskog garnizona, u narodu poznatijeg kao Lager, strijeljali partizani.
Asim-beg Fidahić: Strijeljan na pravdi Boga
Amir i njegov otac Asim-beg potomci su čuvene loze Ali-bega Fidahića. Već nekoliko mjeseci, Amir Fidahić se nada da bi u jednoj od lociranih masovnih grobnica u krugu kasarne, mogli biti i posmrtni ostaci njegovog oca i još petnaestak poznatih bijeljinskih muslimana, kao i članova uglednih srpskih porodica.
– Roćko, koji je bio veliki prijatelj mog oca i čija je žena u ratu spašena zahvaljujući Murat-begu Pašiću i mom ocu, taj dan nije došao u Bijeljinu. Lokalni partizanski komandant Milenko Stojaković, dan ranije, saznali smo, sastavio je spisak uglednih Bijeljinaca za koje je smatrao da nisu simpatizeri tog režima, a koje treba likvidirati, i proslijedio ga egzekutorima. Upravo dok se u Bijeljini slavilo oslobođenje, ljude sa Stojakovićevog spiska pokupili su i odveli u zatvor, a dan ili dva kasnije strijeljali kod Lagera – prisjeća se Amir Fidahić.
On danas živi u Tuzli. Priča da su ga pojedinci iz “bijeljinskih struktura”, nakon što je prije nekoliko mjeseci počelo otkopavanje grobnica, telefonski kontaktirali, znajući da on o događajima iz 1945. zna dosta, kao i da zna imena mnogih strijeljanih na tom mjestu.
– Bio sam jedinac i otac me je stalno vodao sa sobom. Sjećam se dana kad je otac uhapšen i ja sam saznao gdje je zatvoren i otišao sam da ga vidim. Kad me je ugledao, kaže mi da prenesem majci da se ne sekira, da će to sve proći, te veli da mu kupim malo duhana i papira i donesem u zatvor. Odmah sam to uradio. Sutradan su ih odveli. I strijeljali – nastavlja.
Amir Fidahić nije se godinama smirio dok nije istražio ko je naredio i izvršio ubistvo njegovog oca. Zna da je Stojaković završio na Golom otoku, ali izvršioci ubistva su i dalje živjeli u Bijeljini.
Ne ponovilo se
– Nažalost, sudbinu mog oca, koji je bio i cijenjen i poštovan, kako među muslimanima tako i među Srbima u Bijeljini, 47 godina kasnije doživio je i moj sin Asim, koji je nosio djedovo ime. Iz kuće su ga 2. aprila 1992., u papučama, izveli četnici, a potom na pravdi Boga ubili. Znam ko ga je odveo, ko je u njega pucao, znam ko je naredio ubistvo, kao i da njegov egzekutor živi u jednom selu kod Bijeljine. Sve sam to predao tužiocima, ali kazne ni za ovaj, kao ni za zločin nad mojim ocem, nema ni do danas. Nakon progona iz Bijeljine 1993., u taj grad više nikad nisam otišao. Ovo što živim, živim ne bih li dočekao bar jedan trenutak pravde na ovome svijetu – kazuje Fidahić.
Tijelo njegovog sina bačeno je u Drinu i voda ga je izbacila negdje kod Šapca. Identificiran je i ukopan u Tuzli. Djelimična i zakasnjela pravda je makar to što se napokon progovorilo o ubijenim bijeljinskim begovima i njihovim komšijama Srbima u toku i poslije Drugog svjetskog rata. Hoće li se bijeljinski zločinci iz 1992. suočiti s pravdom, ostaje da se vidi.
A u već dvodecenijskom čekanju na kažnjavanje ubica njegovog sina Amir Fidahić, neumorni, inteligentni i dostojanstveni Bijeljinac, vodeći se krilaticom da što nije zapisano nije ni bilo, pisao je i zapisao sve činjenice o tome šta su preživljavali bijeljinski muslimani u posljednjih sedamdesetak godina. Da im se, kaže, sudbina Fidahića ne bi ponovila.
Greška, greška, greška…
Majka Asim-begovica: Bila hrabra i rječita žena
– Nekoliko mjeseci nakon aprilskih strijeljanja, 1945. godine, u Bijeljinu je došao Roćko. Moja rahmetli mati se spremi i pravo u njegovo sjedište. Bila je hrabra i rječita žena. Pita stražar gdje ide, a ona kaže: “Hoću Roćku”. On je pita: “Koga da najavim”, a ona kaže: “Najavite Asim-begovicu Fidahićku”. I pustiše je. Kad je ušla u kancelariju, s vrata pita: “A što mi ubiste Asima”, a Roćko se uhvatio za glavu i samo govori: “Greška, greška, greška”… Godinama poslije, kad god bi dolazio u Bijeljinu, išao u lov, zvao je mene da idem s njim. Mislim da je osjećao grižnju savjesti zbog ubistva mog oca – kaže Fidahić.
