Sutra, 29. aprila, 2019. godine održat će se u Berlinu “drugi berlinski kongres” o Balkanu, kojeg sazivaju njemačka kancelarka Angela Merkel i predsjednik Francuske Emanuel Makron.
Prvi berlinski kongres održan je na poziv Otto von Bismarcka (1815-1898), prvog kancelara Njemačkog carstva. Bio je to skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog carstva, koji je pod predsjedanjem Otta von Bismarcka održan od 13. juna do 13. jula 1878. godine u Berlinu.
Na ovom kongresu dogoverena je podjela Balkana i revidiran je mir između Rusije i Osmanskog carstva. Vođa delegacije Visoke Porte (“bâb-i-âlî”) na Prvom berlinskom kongresu bio je Grk Aleksandar Karateodori Paša 1833–1906, koji je bio kooperativan i bez oklijevanja je poklonio Bosnu Austro-Ugarskoj caravini, a zdušno je podržao autonomnu državu Srbije i Crne Gore. Kako da ne – krv nije voda.
Salih Vilajetović, poznat kao Hadži Lojo (1834–1887), borio se sa svojim bosanskim borcima, koliko je mogao, protov te odluke i okupacije Bosne od strane austro-ugarske, ali nije uspio, već se otselio u Meku i tamo našao svoj vječni smiraj. Bosna na Prvom berlinskom kongresu od 1878. god. nije dobila autonomnu državu, koja joj je pripadala više nego i Srbiji i Crnoj Gori, već je potpala pod tuđu državnui vlast i tako ostala sve do danas tako što joj je i danas iznad glave Visoki predstavnik, opet iz Austrije, jer Ugarske više nema.
Dakle, nakon 141 godine sutra se u Berlinu održava “drugi berlinski kongres” o Balkanu, gdje će glavna tema biti priznanje samostalne države Kosova. Za razliku od prvog, sutra Bosnu predstavlja autentični Bošnjak/Bosanac, premijer bosanske države Denis Zvizdić. Veliko je to, ali još uvjek nedovoljno da se osjećamo bosansko-državnički neovisno, jer Bosna još uvjek nije u stanju da sutra u Berlinu ovjeri svoj autentični glas za priznanje države Kosova zato što mora, kao niko u svijetu, trpiti političku torturu srpske naopake pameti i srpske izopačene politike.
Ali, to je cijena koju Bosna plaća da bi dokazala svoju veličinu u poštivanju multinacionalnosti njene državnosti za razliku od drugih koji se ponoso na svoju jednonacionalnost i političku isključivost. To bosansko političko stanje, vjerovatno, Kosovo ne razumije, ali mi u Bosni razumijemo da Srbija sutra nema izbora, već da shvati da je rijeka Ibar granica kao što je granica rijek Drina. Ako je prirodna granica na Drini između Srbije i Bosne ustanovljena u Berlinu na “prvom kongresu” 1878. god. zašto ne bi i granica na Ibru između Srbije i Kosova bila ustavljena na na “drugom kongresu” u Berlinu 2019. god.? Zar to nije logično i pravedno?
Država nije prirodna stvarnost, već vještačka tvorevina, u kojoj niko nema prirodno pravo, već umjeće političke pameti da različiti ljudi i narodi mogu živjeti zajedno, uživajući jednka prava pod okriljem vladavine prava, kao slobodni građani i razumni ljudi. Eh, da nam je još samo to na Balkanu – da Srbija nauči lekciju iz politike i iz morala da nije sama na Balkanu te da ne može biti samo svoja, već da mora znati dijeliti balkansku sudbinu u miru i suradnji sa ostalima bez obzira na njihovo ime, porijekllo, vjeru i kulturu.
Nadam se da će tu političku i moralnu lekciju sutra u Berlinu Srbija, Aleksandar Vučić, naučiti i prihvatiti kao europski poklon od kancelarke Merkel i predsjednika Makrona, jer Kina je podaleko, a ni Rusija nije blizu, pa je stoga bolje brati zelje oko sebe.
Ima još znakova na putu uoči sutrašnjeg “drugog berlinskog kongresa”, ali ovaj mi se čini najvažnijim, a to je da će se sutra odvezati “gordijski čvor” oko Kosova , kao primjer i putokaz kako treba odvezivati i druge “gordijeske čvorove” na Balkanu, od kojih je bosanski jedan od najtežih za odvezivanje, ali ako Srbija shvati da je vrijeme da popusti zategnuti konac oko Bosne, posebno oko negacije Genocida, onda je i taj bosanski “gordijski čvor” moguće odvezati. Pa neka i to odvezivanje bude u Berlinu. Kancelarka Merkel nije kancelar Bizmark. Ona ima pred sobom iskustvo Bizmarka, dok Bizmark nije imao pred sobom njezino iskustvo, koje ima moderno europsko droštvo i država. Koje ima Europska Unija. I NATO, naravno!
Piše: dr. Mustafa Cerić
