Kao muslimanka Amerikanka, shvatam da moja diploma sa Hebrejske akademije u Toledu nije uobičajena i uvjerljiva. Ali u kontekstu moje porodice i našeg identiteta, to ima smisla.
Moja majka je emigrirala iz Indije u SAD 1963.godine, nastanivši se u sjeverozapadnom Ohaju, dvije godine prije nego su se određeni zakoni promijenili i dozvolili značajan talas emigracija iz Južne Azije i drugih ne-evropskih zemalja. Moj otac koji je išao u školu sa mojim daidžama, pošto je tražio bolje obrazovanje za sebe, je stigao u Toledo, Ohajo 1967. godine. Godinu nakon toga, moji roditelji su se vjenčali. Pošto su bili usamljeni u etničkom smislu, pronašli su nešto zajedničko sa lokalnim muslimanskim društvom kojeg su sačinjavali Libanci i Sirijci, koji su i sami bili djeca imigranata koji su prošlog stoljeća došli u SAD da pomognu proizvodnju američkih automobila u fabrici Forda, u jugoistočnom Mičigenu.
Arapi su dočekali moje roditelje raširenih ruku, brzo ih uključili u svoje društvo, tako što su naučili moju majku da pravi japrak, a mom ocu pomogli da usavrši arapski jezik. Dok ja zamišljam teškom situaciju u kojoj su se nalazili ovih godina, moji roditelji su bili i dalje jesu dobri, posvećeni muslimani. Našli su utjehu u zajedničkoj vjeri što im je omogućilo da se nastane i osnuju porodicu unutar arapskog društva u Toledu. Pomogli su da se izgradi lijepa gradska džamija ( koja se u finom Ohajo stilu nalazi tačno u sredini beskrajnog žitnog polja), te su postali aktivni članovi u društvu.
Došljaci
Kada su Indijci i Pakistanci konačno stigli, moji roditelji nisu nikako mogli da se uklope s njima. Iskustvo mojih roditelja je bilo jedinstveno i svojstveno samo njima, pošto su stigli u SAD bez svoje etničke skupine, sačuvali su južnoazijsko naslijeđe, ali u isto vrijeme prihvatili arapsko društvo u svojim srcima i domu kao dio njihovog novog muslimansko-američkog identiteta.
Njihov kulturni identitet je bio skup južnoazijskog naslijeđa u kome su rođeni, i arapske zajednice koja ih je pazila, što je neraskidivo vezalo jedno sa drugim i što je stvorilo kućnu atmosferu u kojoj sam rođena i odrasla.
U ovom kućnom okruženju, koje je slavilo kulturološki pluralizam, su moji roditelji njegovali moj kulturni identitet američke muslimanke. Širili su ljubav prema vjeri i domovini, pokazujući riječima i djelom vezu između pravog muslimana i patriotskog Amerikanca. Kada sam imala četiri godine, moj otac me počeo voditi od vrata do vrata da skupljamo novac za beskućnike. Na uobičajenim vikendima kod kuće dok sam studirala, majka bi me izvlačila iz kreveta da sa njom učestvujem u humanitarnim akcijama.
Pružanje pomoći je bilo obaveza, ali i privilegija jer smo bili muslimani Amerikanci. Ali ovo je samo pola priče. Kao i mojim roditeljima prije mene, moje kućno okruženje je samo djelimično oblikovalo moj identitet, drugi dio je dolazio iz moje svakodnevnice provedene sa prijateljima i sa širim razumijevanjem ideje društva.
Testiranje identiteta
Posvećenost mojih roditelja vjeri nije samo doprinijelo da pomažu drugima, već tjeralo i mene da testiram svoje mišljenje o identitetu i da shvatim ko sam. Sa ovim ubjeđenjem upisali su me na Hebrejsku akademiju u Toledu, malu jevrejsku školu, smještenu u predgrađu sjeveroistočnog Ohaja.
Pošto sam bila jedina ne-jevrejka u školi, naučila sam hebrejski jezik i molila se u sinagogi zajedno sa vršnjacima. Nedjeljom sam pohađala časove arapskog jezika i islamske pouke u našoj džamiji i klanjala sa drugim muslimanima iz našeg društva. Nije bilo kontradikcije oko ovoga u mom umu, niti u mojoj porodici. Za devet godina, ova rutina je bila moja definicija normalnosti. Svakodnevna promjena jevrejskog i islamskog okruženja mi je omogućila da poštujem vjeru mojih prijatelja pored svoje vlastite.
Moji roditelji su bili sigurni da znam razliku između islama i judaizma, objašnjavajući mi islamsku perspektivu svega što sam učila u školi. U isto vrijeme, pažljivo su mi objašnjavali kako mi, kao muslimani, moramo imati poštovanja prema braći i sestrama iz drugih abrahamskih religija. Naše različite pespektive nisu negirale ispravnost i istinitost druge vjere.
Diplomirala sam na Hebrejskoj akademiji 1993. godine i prešla u ne-vjersku srednju školu. Koliko znam, niko osim mene i mog brata i sestre, nije pohađao jevrejsku školu. Isto tako, kako je muslimanska zajednica jačala i počela osnivati svoje vlastite osnovne škole u gradu, nijedno jevrejsko dijete nije tamo upisano.
Uvijek postoji nešto što se može podijeliti
Dobrodošlicu koji su moji roditelji primili od Arapa kada su došli u Ameriku je imao svoj eho i u mom jevrejskom okruženju, koje me je dočekalo kao člana porodice, osiguravajući mi da uvijek imam mjesta u kuhinji da jedem matzah(poseban jevrejski hljeb) i sukkah u kome se miješa lulav ( jevrejski ritual za vrijeme praznika).
Znam da veliki dio moje posvećenosti islamu kao odrasle osobe proizilazi od mojih prijatelja jevreja, iz moje mladosti, koji su dijelili radost i duhovno zadovoljstvo koje su osjećali praktikujuću svoju vjeru. Njihova posvećenost vjeri me inspirisala i ohrabrila da istražujem i cijenim kompleksnost svoje vlastite.
Zeba Khan, advokat za američko-muslimanske građanske poslove
* Zeba Khan je osnivač ‘Američki muslimani za Obamu’, online mreže za mobiliziranje američkih muslimana da glasaju za Obamu na predsjedničkim izborima 2008. godine.
