Agresija na Bosnu i Hercegovinu počela je napadom Jugoslavenske narodne armije na hercegovačko selo Ravno drugog oktobra 1991. godine. Bio je to “tihi” početak rata, a istinska agresija koja je oružjem nanišanila svaki pedalj naše zemlje, počela je 1. aprila 1992. godine.
Pola godine nakon napada na selo Ravno počelo je fašističko divljanje, masovno ubijanje, etničko čišćenje, provođenje genocida nad nesrpskim stanovništvom. Počelo je u Semberiji, umjesto Save i Drine potekla je krv ulicama Bijeljine. JNA, Arkanova SDG (Srpska dobrovoljačka garda) i paravojna formacija Mirkovi četnici ušli su u Bijeljinu prvog aprila 1992. godine, a već prvog dana ubijeno je na desetine civila, dok su njihovi leševi ostavljeni da leže na ulicama.
Fotografija na kojoj se vidi DJ Max – beogradski “muzičar”, na čijim je partijama uživala beogradska omladina tih devedesetih godina, bio je jedan od onih “vikend” četnika, koji su tih devedesetih dolazili na par dana na ratišta u Bosni i Hercegovini kako bi ubijali one s kojima su do jučer dijelili sve, samo jer se pobogu onom istom Bogu drugačije mole.
Foto: Ron Haviv: Žena u krvi koju DJ Max – Srđan Golubović šutira nogom
Fotografiju je zabilježio ugledni američki fotograf Ron Haviv, čovjek kojeg je u Bijeljinu lično pozvao Željko Ražnatović Arkan, suprug Svetlane Ražnatović, čovjek s kojim su u Bijeljinu stigla ubistva, silovanja, pljačke, smrt, bol, višedecenijska patnja i tuga. Posebno je odvratna i ništa manje zločinačka (saučesnici) bila uloga tzv. novinara koji su tih dana izvještavali iz Bijeljine.
Tako je TV Novi Sad objavio prilog u kojem su za ubistva nedužnih civila optužili muslimanske ekstremiste. Istih onih ubistava koje je dokumentovao i nakon bijega od Arkana objavio Ron Haviv. Među njima su već pominjana fotografija žene koju dok leži na zemlji nogom udara “muzičar” DJ Max, ali i fotografija čovjeka koji moli za život nekoliko trenutaka prije nego što su ga Arkanovi četnici, koje je na ulice Bijeljine poslao Slobodan Milošević, bacili s četvrtog sprata kroz prozor zgrade.
Ono što je počelo u aprilu nastavljeno je u septembru kada je SDS – Stranka koju su osnovali presuđeni ratni zločinci Radovan Karadžić (doživotna), Momčilo Krajišnik (27 godina zatvora) i Biljana Plavšić (12 godina zatvora). Svi su redom osuđeni za protjerivanje i prisilna premještanja u etničkom čišćenju koje je pratio masakr. Prije dolaska Arkanovih fašista, četnika i ubica u Bijeljini je živjelo preko 30.000 Bošnjaka, a nakon što je rat okončan ostalo ih je svega nešto više od 2.000 ljudi.
Danas se u Bijeljini prvi april slavi kao dan odbrane grada, a ulica u tom gradu kojom je u noći sa 31. marta na prvi april sa svojom gardom prošao Željko Ražnatović Arkan – nosi ime “Ulica Srpske dobrovoljačke garde”.
Ulica u kojoj su danima nakon tog prolaska ostavljeni leševi, nazvana je po Arkanovoj jedinici koja je sijala smrt i čiji su vojnici bacali civile sa četvrtog sprata i šutali nogama leševe žena od kojih su “junaci”, valjda odbranili grad. Pazite sad, ulica se spaja sa Trgom Draže Mihailovića.
Foto: Ron Haviv; Čovjek koji moli za život prije nego što je bačen sa četvrtog sprata zgrade
“Mi danas slavimo što smo uspjeli da se organizujemo i ne dozvolimo stradanje srpskog naroda kao što se dešavalo stotinama godina unazad, da ne dozvolimo da se ponovi srpsko stradanje kao u Jasenovcu, u NDH”, rekao je jučer Miodrag Stevanović, predsjednik Boračke organizacije Bijeljine.
“Junačkim pohodima” oslobodioca Bijeljine tih dana u aprilu svjedočio je Jusuf Trbić, novinar Radija Bijeljina. Čovjek koji je preživio krvavi pir Željka Ražnatovića Arkana i njegovih četnika prisjetio se u jednom razgovoru za Al Jazeeru horora kojem je svjedočio.
“Mi smo danima slušali i gledali na televiziji Arkana, kojeg su prikazivali kao umjetnika, ljubitelja kulture, koji će doći u Bijeljinu da obiđe spomenike. Mene je četnički vojvoda Mirko Blagojević odveo 2. aprila, popodne u četiri sata. Upravo su taj dan pričali kako se oko bolnice vode borbe, da su muslimanski ekstremisti okupirali bolnicu, što je bilo čudno, šta će kome bolnica? Mi smo tu provedeni i vidjeli smo da se ništa nije dešavalo, što je potvrdio i Ron Haviv. To je bila takva medijska propaganda, a sve je vodio Pero Simić, današnji savjetnik Milorada Dodika”, kaže Trbić.
Trbić je preživio, iako je pretučen toliko da na njemu nije ostao niti milimetar bijele kože. Spasile su ga komšije Srbi. Oni časni ljudi koji su sačuvali obraz svog naroda, naroda kojeg su bolesni umovi, osuđeni ratni zločinci Karadžić, Mladić, Plavšić, Krajišnik… i beogradski kriminalci poput Arkana iskoristili za ostvarivanje svojih bolesnih ideja, ili u Arkanovom slučaju bogaćenje, pljačku i patološku želju za prolijevanjem krvi.
Takozvano oslobođenje Bijeljine, za koje se Biljana Plavšić 1992. godine javno zahvalila Akranu pratilo je masovno etničko čišćenje počinjeno u devet logora koji su uspostavljeni prateći već pomenuti masakr.
Svih sedam džamija u Bijeljini je uništeno, a uništavane su eksplozivom pod nadzorom policije i stručnjaka. Nakon što su srušene i ostaci odvezeni, drveće je zasađeno na mjestu gdje su bile džamije.
