„Prve noći NATO-ovog bombardovanja, znači to je već 25. marta, negde između dva i pola tri, zazvonio je kod mene telefon” – sjeća se Nataša Kandić. „Bila je to Nekibe Kelmendi. Rekla mi je da je policija upala u njezinu kuću, da su odveli njezinog muža Bajrama, poznatog prištinskog advokata i aktivistu, i njihova dva sina. I da ne zna šta da radi. I ja joj kažem – dobro je da rade telefoni. Zovi Državnu bezbednost ujutro, idi u policiju…
To nikada neću moći zaboraviti. Dan kasnije su ih našli mrtve pored jedne benzinske pumpe na izlazu iz Prištine. Ni danas se ne zna ko je ubio Bajrama Kelmendija i njegove sinove. Navodno je policija podnela kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinilaca. Sve je to bilo samo maskiranje zločina, nije tu bilo ni istrage, niti uviđaja, bilo čega. Nekibe Kelmendi je umrla 2011., a da nije saznala istinu o tome što se dogodilo. Ostala je njezina kći koja i dan danas traga za istinom, tragamo i mi iz Fonda za humanitarno pravo, ali bez uspeha.”
Nataša Kandić je bila među petero ili šestero ljudi u Srbiji koji su odobravali intervenciju NATO-a u proljeće 1999. godine i to i javno rekli. Ona je kasnije podržavala samostalnost Kosova, tako da je u veljači 2008. godine bila jedini gost iz Srbije koji je službeno bio pozvan da bude na svečanom proglašenju neovisnosti Kosova u skupštini u Prištini.
Osnivanje Fonda za humanitarno pravo
„Fond za humanitarno pravo u Beogradu je osnovan 1992. godine”, – kaže Kandić – „da bismo dokumentirali ratne zločine i kršenje ljudskih prava na područjima u Srbiji na kojima su živele etničke manjine, Albanci na Kosovu i Muslimani u Sandžaku.”
Nataša Kandić je početkom sedamdesetih diplomirala u Beogradu na filozofskom fakultetu, na odsjeku za sociologiju. U socijalističkoj Jugoslaviji (SFRJ) je radila u Savezu sindikata, a onda je početkom devedesetih godina sa skupinom intelektualaca iz Beograda objavila knjigu „Kosovski čvor”, u kojoj je oštro kritizirana srpska politika na Kosovu i represije koje su u tadašnjoj pokrajini eskalirale poslije dolaska Slobodana Miloševića na vlast i njegovog ukidanja Kosovske autonomije.
Poslije objavljivanja te knjige Kandić je prestala raditi u Savezu sindikata, počela se baviti istraživanjem javnog mnijenja, a krajem 1992. godine osnovala je nevladinu organizaciju Fond za humanitarno pravo. Tokom rata na prostorima bivše Jugoslavije Nataša Kandić i Fond za humanitarno pravo su prikupljali dokumentaciju o ratnim zločinima – ta je dokumentacija kasnije bila jedan od glavnih izvora u procesima koje je vodio Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju.
Kosovo – od 1996.
„Mi smo otvorili prvi ured u Prištini 1996. godine” – kaže Kandić. „U njemu su radili istraživači Albanci i Srbi. Njihov zadatak je bio da u razgovoru sa svedocima prikupljaju podatke koji će nam zapravo pokazati šta se tamo događa. Tokom 1997. godine mi smo imali velika istraživanja koja su pokazala da veliki broj ljudi, običnih ljudi, biva pozivan na takozvane informativne razgovore u policiju, da su ta saslušavanja i ispitivanja uvek popraćena pretnjama svima koji su se zalagali za neovisno Kosovo. Njima je svima govoreno da je to terorizam. Znači potpuno su gušena prava ljudi da misle i da se nenasilno zalažu za svoje političke ideje.”
Tijekom ratova u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, Kosovo je bilo potpuno zaboravljeno – i u javnosti nekadašnjih jugoslavenskih republika, ali u i svjetskoj javnosti. Pacifistički pokret kosovskih Albanaca na čijem čelu su bili Ibrahim Rugova i Fehmi Agani je gotovo čitavo desetljeće strpljivo pružao miran otpor teroru Miloševićeve policije i organizirao političke izbore, škole i zdravstvenu zaštitu potpuno neovisnu o institucijama u Srbiji.
Na Kosovu je godinama funkcionirao paralelni sustav koji su građanke i građani sami organizirali i financirali. 1997. godine je na scenu stupila Oslobodilačka vojska Kosova (OVK ili UČK), i situacija se radikalno promijenila. 1998. godine počinje oružani sukob, rat između OVK-a i srpske vojske i policije. Međunarodna zajednica, koja je godinama ignorirala Rugovin mirovni pokret, pokušava sada zaustaviti rat i organizira krajem 1998. i početkom 1999. pregovore u Francuskoj, u dvorcu Rambouillet, u kojima bi se kosovsko-albanska i srpska strana trebale dogovoriti oko rješenja krize.
Početak bombardiranja
Ovi pregovori završavaju neuspjehom i poslije toga se Sjevernoatlantski vojni savez odlučuje bombardirati Srbiju i Crnu Goru, koje su tada ujedinjene u državi koja se još uvijek zove Jugoslavija. Vojna intervencija NATO-a, pod imenom Operation Allied Force (Operacija združena snaga), počela je 24. ožujka, bez mandata UN-a.
„Ja sam trećeg dana krenula za Kosovo. Znala sam da istraživači Srbi ne dolaze u ured u Prištini, ali nisam znala što je s Albancima. Bio je problem kako stići na Kosovo, nije bilo prevoza. Onda sam jednostavno na ulici zaustavila taksi i pitala taksistu hoće li me odvesti do Bujanovca i koliko to košta. On je razmislio i rekao je – dobro, hoću, samo moram naći benzina. Zaista, kako je počeo rat nije više bilo benzina. On je našao neku malu količinu i mi smo nekako stigli do Bujanovca. Naravno, nisam znala kako ću od Bujanovca do Prištine. Onda sam ga pitala hoće li me odvesti dalje do Prištine. On se prepao, ali sam mu ja rekla da se ne treba plašiti, tamo je samo srpska vojska, grad je pod kontrolom vojske, nema opasnosti za Srbe.
On je onda pristao i tako sam stigla do Prištine. Naravno, naš ured je bio obijen, svi kompjuteri odneseni. Našla sam naše istraživače u njihovim kućama, svi su bili jako uplašeni, nisu znali što da rade. Ja sam onda predložila da pokušamo otići zajedno do Makedonije, ali to se pokazalo kao loš plan, nije nam to uspelo.
U Prištini je bio užas, na ulici više nije bilo Albanaca. Kada sam otišla potražiti saradnicu koja je živela dalje od centra videla sam masu ljudi ispred njezine zgrade. Policija ih je istjerivala i upućivala da idu na željeznički kolodvor i onda za Albaniju. Posle četiri dana u Prištini, s četvero Albanaca, ja i taksist s kojim sam došla iz Beograda, krenuli smo za Beograd.
Bio je to srećom dobar, pristojan čovek – vidio je što vojska radi s Albancima i kako ih teraju. On je samo gledao i šutio, ali je bilo jasno da hoće pomoći. Ja mu kažem: Je li u redu sada da povedemo ovo četvero Albanaca za Beograd, da pokušamo proći te sve punktove policijske kontrole? A on kaže: Hajde da pokušamo. Tako smo prošli jednu kontrolu bez problema, a na drugoj nas zaustave. Ja nisam ni reč rekla, a taksist vikne policajcu koji je prilazio: Ej, brate, jel’ znaš gde mogu naći benzina, idemo za Beograd, a nemam benzina! I ovaj policajac počne mu objašnjavati kako da nađe benzin i tako mi prođemo.”
Rat se neplanirano odužio
Stratezi NATO-pakta su računali s brzom pobjedom. Srpska vojska i policija nisu pružale nikakav veći otpor bombardiranju NATO-ovih zrakoplova – to je i tehnički bilo gotovo sasvim nemoguće – ali su se uspješno sakrivali i izbjegavali gubitke. Tako se rat počeo oduživati, a patnje civilnog stanovništva na Kosovu bile su sve veće.
„Ja sam svakih deset dana odlazila na Kosovo”, sjeća se dalje Nataša Kandić. „Uvek s tim istim taksistom. On se navikao ići tamo, upoznao je ljude, išao sa mnom kada sam tražila albanske prijatelje, da vidim jesu li živi. Bila sam u Prištini, u stanu kod nekih prijatelja, kada je stigla vest da je negde kod Kosova Polja zaustavljen autobus u kojem je bio Fehmi Agani sa ženom i sinom. Javili su da je on odveden. I već sutradan smo dobili vest da je nađeno njegovo telo, da je ubijen. On je ubijen kada je Milošević dopustio Rugovi da napusti Kosovo. Onda je Fehmi Agani smatrao da i on treba izaći, da se pridruži Rugovi. Sva snaga Rugovina je bila u pameti Fehmija Aganija. Njegova smrt je nenadoknadiva šteta za celu regiju, posebno za Albance. Da je on ostao živ, pozitivan razvoj bi išao brže i bolje i sve bi bilo bolje i drugačije.”
„Ta moja putovanja na Kosovo su bila strašna jer sam videla izbliza. Albanci na početku zatvoreni po kućama i stanovima, nisu smeli izlaziti. Zatim sam viđala kolone izbeglica, ljude s vrećicama u rukama koji idu, izgubljeni i dezorijentisani. Kada ih pitam gde su se uputili, oni odgovaraju da im je naređeno da idu u Albaniju. Ja vidim da ljudi odlaze, a nema nikoga ko im može pomoći, nema ni jedne međunarodne organizacije.
Onda se vratim u Beograd i vidim ljude kako sede po kafićima i gledaju u nebo i pričaju o tome kako je to strašna nepravda da se Srbiju bombarduje. Nikada me niko od njih nije pitao što se događa na Kosovu, kako je tamo! Jako me je naljutilo jedno pismo grupe intelektualaca koje je organizirao Open Society u kome se od međunarodne zajednice tražilo da se zaustavi bombardovanje Srbije. Ljutila me je ta fokusiranost na sebe, bez ikakvog zanimanja za to što se događa drugima, bez zanimanja za to da se zaustave ta vojska i ta policija i da prestanu ubijati, paliti i uništavati sve na Kosovu.”
Poslije intenzivnih diplomatskih aktivnosti pregovaračke trojke koju je vodio finski predsjednik Martti Ahtisaari i u kojoj su još bili američki predstavnik Strobe Talbott i ruski Viktor Černomirdin početkom lipnja 1999., Slobodan Milošević je pristao na uvjete koje je NATO postavio za okončanje vojne intervencije. Odlučujuće je bilo iznenađujuće pristajanje ruske strane na Ahtisaarijev plan. 9. lipnja su se na pregovorima u Kumanovu predstavnici NATO-a i predstavnici Jugoslavije dogovorili o uvjetima za povlačenje srpskih snaga s Kosova i stacioniranje mirovne misije KFOR, kojom je rukovodio NATO, s mandatom UN-a. Rat je time bio završen. Veliki dio Srba koji su do tada živjeli na Kosovu napustio je svoje domove u strahu od osvete. Oni koji su ostali bili su izloženi pritiscima i bili su žrtve zločina koji su se povremeno događali još čitavu godinu dana. I o ovim zločinima je Fond za humanitarno pravo skupljao podatke.
„Mi danas vidimo kako se u Srbiji formira jedan službeni narativ, nacionalna ‘istina’, da je formirana komisija koja ispituje posledice NATO-ovog bombardiranja, da se pokušava nametnuti narativ da je Srbija bila žrtva. Iznose se brojke koje nemaju veze s činjenicama, a potpuno je potisnuto koliko je ljudi ubijeno i to krivicom i odgovornošću srpskih snaga”, kaže Nataša Kandić. „Zaboravlja se zašto je i otkuda je došla ta intervencija NATO-a. Što je njoj prethodilo i kakva je u tome bila uloga Srbije. Intervencija NATO-a je bila drastična mjera, ali jedini način da se srpska vojska i policija zaustave, kazala je kandić u razgovoru za Detsche Welle.
Nataša Kandić je dobitnica mnogobrojnih međunarodnih nagrada za svoj angažman. Između ostalog, 2003. godine je bila na listi 36 europskih heroja na listi časopisa Time, 2005. godine je proglašena za počasnu građanku Sarajeva i ličnost godine u BiH po časopisu Slobodna Bosna, 2013. godine je dobila nagradu Hrant Dink iz Turske, a 2018. godine su je američki kongresmeni, republikanac Roger Wicker i demokrat Eliot Engel, predložili za Nobelovu nagradu za mir.
