Igor Tomkić sa porodicom živi u Beranama. Na nekakvoj livadi drži malu prodavnicu (ono: hljeb, salama, smoki, kokakola), skromni kiosk koji, usudiću se pretpostaviti sa velikom sigurnošću, porodici Tomkić obezbjeđuje tek toliko novca da preživi mjesec.
Grupa lokalnih, prigradskih nasilnika odlučila je da Tomkiću ukaže VIP tretman. Da ga tretira kao velikog gazdu i traži mu reket.
Male su Berane, a još manja sela oko Berana. Svako tamo zna ko je Tomkić, kao što svako zna i ko su reketaši.
Pa ipak, reketaši su još na slobodi. A Tomkić će, izgleda, morati seliti iz Berana.
Tomkić je, uzgred, Hrvat. To da li ga ološ reketira zato što je Hrvat, ili zato što ima prodavnicu (a to što je Hrvat u „srpskim beranama“ dođe im kao olakšavajuća, takoreći rodoljubna okolnost) nalik je onome: šta je starije – kokoš ili jaje. Kako bilo, prigradski kriminalci su Tomkiću poručili: „Šta će Hrvat u Beranama“.
Odbio platiti reket
Tek, Tomkić je odbio platiti reket. Pa su reketaši stali maltretirati njega i porodicu mu. Momci upadnu u radnju, demoliraju je i odu. I nikom ništa.
A nije da Tomkić nije sve prijavio policiji. Jeste, još kako. Došao je i do Veselina Veljovića, prvog policajca Crne Gore. Ni ovaj ga nije zaštitio. Onda se Tomkić obratio medijima, računajući da će mu javnost pružiti neku vrstu zaštite.
Kako da ne. Reketaši su ga, nakon što je svoj jad povjerio medijima, prebili – prosto nagrdili čovjeka.
Političari su, od onih iz Berana, pa do onih u Podgorici, verbalno stali u zaštitu porodice Tomkić. Pominjana je jednakost svih građana, pravna sigurnost i pravna država, dakako i slavna crnogorska multikultura… Policija je porodici Tomkić odredila policijsku zaštitu.
A onda su Tomkićima sinoć spalili prodavnicu. Onu što je čuvala policija. Jeste: spalili su je nakon što se sva politička i policijska elita javno izjasnila da se Tomkićima, i svim drugim građanima Crne Gore, bez obzira na naciju i vjeru, mora garantovati sigurnost. To nije uradio neki kartel, koji švercuje tone kokaina i raspolaže stotinama miliona keša i stotinama „vojnika“. To je uradio kriminalni ekvivalent ekipi koja, sjedeći na gajbi, pije pivo ispred seoske prodavnice – baš onakve kakvu je, do sinoć, imao Igor Tomkić.
Kriminalci jače od države
Vi sad mislite: dobro, mora da su bandite sad uhapsili. A ja vam kažem: vaša sreća da se od optimizma ne umire. Momčad je i dalje na slobodi. Nakon što su Tomkiću zapalili radnju, policija ih je privela. Pa pustila. Jer, kako je rečeno Igorovoj supruzi Ivani, imaju alibi.
I šta sad, rođaci? Šta sad, kad je grupa prigradskih kriminalaca demonstrirala da je em jača od države Crne Gore, em se te države, članice NATO i prve sljedeće članice EU, ne boji ni koliko mačka miša?
Ako neko ne razumije, ili se pravi da ne razumije, da „slučaj Tomkić“ nije problem Berana (bili su tragikomični spinovi koji su odgovornost za ono što se dešava pokušali prebaciti na opštinu Berane i njene rukovodioce), nego problem svakog građanina Crne Gore, taj je, da prostite, politički idiot, ili hulja.
Ono što se dešava Tomkićima može se desiti bilo kom građaninu Crne Gore, u bilo kom crnogorskom gradu. Ako se lokalnim kriminalcima baš ćefne, oni iz grada u kojem živimo mogu istjerati i Marka i janka i mene. Premijer Marković i predsjednik Đukanović, jasno, ponavljaju da „kriminalci nisu jači od države“. Ali slučaj Tomkić svjedoči da jesu. I to sitni kriminalci.
Ako su kriminalni trećeligaši, oni koji reketiraju vlasnike granapa, jači od države, jeste li sigurni da je ta država – država?
Jer država ima monopol na legalnu upotrebu nasilja. Država Crna Gora se tog monopola odavno odrekla.
„Slučaj Tomkić“ je, možda više nego svi drugi, brojni „slučajevi“, ogolio neefikanost i slabost države Crne Gore i njenih institucija. Tu državu na taj nivo mizerije nisu gurnuli ni Rusi, ni prosrpska opozicija, nego „branioci države“ iz vlasti.
Sva odgovornost za sudbinu porodice Tomkić je isključivo na njima.
Don Anto Baković, stalni gost Feralove rubrike „Greatest Shits“, tvrdio je kako je „Narod bez države kao g**** na kiši“.
Jok.
Država bez pravde je kao g**** na kiši.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
