Potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, osim kraja rata, označilo je i novo teritorijalno ustrojstvo BiH. Država je podijeljena na dva entiteta (Federaciju BiH i Republiku Srpsku) i distrikt Brčko, ucrtane su međuentitetske linije razgraničenja kojima je Grad Sarajevo ponovo postao jedinstven i na teritoriji Federacije BiH.
Ali vlastima bosanskih Srba kao da nesreće nije bilo dovoljno. Tako je od polovine februara do polovine marta prve poratne 1996. godine pokrenuta opsežna politička kampanja pod vođstvom Srpske demokratske stranke (SDS) kako bi Srbi sa područja Grbavice, Ilidže, Hadžića i Vogošće napustili svoje domove i iselili se na teritoriju Republike Srpske.
Po snijegom raskvašenim cestama kretale su se kolone kamiona, autobusa, automobila. Natovarene najnužnijim stvarima, ali i izvađenim prozorima, vratima iz vlastitih kuća i stanova koje su sami prethodno devastirali… Stolarija koja nikada i nigdje neće biti ponovo ugrađena. Kao što ni nemali broj sarajevskih Srba nikada više neće uspjeti izgraditi novi život, dostojan čovjeka.
SDS-ove PRIJETNJE SARAJEVSKIM SRBIMA
No, najstrašnije scene koje su se tih dana pojavile u javnosti jesu ekshumacije posmrtnih ostataka pripadnika vojske RS koje članovi njihovih porodica nisu željeli da ostave pokopane na grobljima u sarajevskim opštinama koje su napuštali. Od kojih je čak 500 ponovo pokopano na groblju Zejtinluk.
Jedna od najbizarnijih događaja iz tog vremena je prenos i crkvenog zvona s Grbavice, kako bi se, kako je narodu „objašnjeno“, na slobodnoj srpskoj zemlji osnovala nova parohija. Događaju je nazočio tadašnji ministar, danas sekretar vjera RS-a Dragan Davidović.
Uz njega i oca Voju, sveštenika, bio je postrojen i odred četnika (na čelu s vojvodom) koji su svojim izgledom, šubarama, dugim zapuštenim bradama i još dužim kosama, opasani redenicima, uz zastave Ravnogorskog četničkog pokreta, u svakom iole normalnom čovjeku izazivali i mučninu i strah.
„Draga braćo četnici, neka je blagoslovljen dan kad smo izašli na srpsku zemlju. Oni koji su olovkom ušli na Grbavicu nisu pobjednici. Pobjednici ste vi. Ja se nadam da će biti mir, ali moramo biti spremni za konačnu pobjedu“, poručio je Davidović, pa poveo, kako je istakao, „našu staru pjesmu Spremte se, spremte četnici“.
Najglasniji zagovornik odlaska Srba iz Sarajeva bio je Momčilo Krajišnik. Tadašnji predsjednik Narodne skupštine RS i osuđeni ratni zločinac. Reintegracija Ilidže, Grbavice, Vraca, Rajlovca, Vogošće… odvijala se postepeno, a Krajišnik je naizmjenično Srbima poručivao da se isele, ili im upućivao otvorene prijetnje ukoliko to ne budu željeli da učine.
Motivi onih koji su se odlučili za odlazak bili su različiti. Ili bojazan da ne budu proglašeni izdajicama vlastitog naroda, ili prijetnje koje su im upućivane od samih Srba, strah od moguće odmazde onih koji su na početku rata bili protjerani s tih područja, ili pak apsolutno neprihvatanje mogućnosti suživota s Bošnjacima i Hrvatima. Bitno je naznačiti da je među onima što su tada napustili sarajevske opštine koje su do Daytona bile pod srpskom kontrolom, bio i znatan broj Srba koji su se tu doselili tokom rata i živjeli u bošnjačkim i hrvatskim stanovima i kućama.
Propaganda koju su srpski mediji u periodu reintegracije vršili takođe je umnogome utjecala na odluke o odlasku. Naime, javno se poručivalo da ih, ostanu li, „čekaju optužbe i suđenja za ratne zločine – svakog ko je nosio pušku, i razne vrste maltretiranja“. U zemlji koja je tek izašla iz rata, za sve koji su bili na strani onih koji su odgovorni za preko 1.000 dana opsade Sarajeva, za neselektivna granatiranja civilnih ciljeva, brojne ratne zločine nad nesrpskim civilima koji nisu uspjeli napustiti dijelove Sarajeva pod srpskom kontrolom, ovakva vrsta propagande prihvaćana je zdravo za gotovo.
„Muž mi je poginuo tokom rata kao srpski vojnik, ostala sam s dvoje djece i morala sam otići“, šturo 23 godine kasnije kaže Radojka Okilj.
Njena bivša sugrađanka Ranka Balaban ne navodi nijedan konkretan razlog za odlazak. Tek ističe da joj je tada najteže pala ekshumacija posmrtnih ostataka sina i njegova ponovna sahrana na Zejtinluku.
„Bilo mi je to teže nego ga prvi put sahraniti“, govori Balaban.
Neki od onih koji su odlučili ostati pričali su nam da su u zadnjime danima uoči reintegracije preživljavali gore stvari nego tokom rata. Jedan od njih je danas pokojni Mirko Dejić. U Sarajevo je došao početkom pedesetih godina prošlog vijeka, završio fakultet, upoznao suprugu Vasiliju, rođenu Sarajku, dobio posao. Živio je na Grbavici u jednom od nebodera u Lenjinovoj ulici.
Kazao je da je presija od strane srpskih vlasti koja se vršila da napuste Sarajevo bila ogromna. Da je iz dana u dan bio izložen prijetnjama, da ne zna kako je preživio tu posljednju noć prije nego što su Srbi napustili Grbavicu. A njegovi razlozi za ostanak bili su potpuno ljudski, obični.
„Kuda sam u svojim godinama mogao iz Sarajeva? Bio sam već u godinama kada nisam bio za vojsku, nisam se ničim ni o koga ogriješio, supruga mi je u ratu umrla, tu sam je pokopao. I zašto, zbog čijih interesa sam trebao otići“, govorio je Dejić.
„SMERNICE POLITIČKOG DELOVANJA“
Kako bi dodatno sarajevske Srbe motivisali za napuštanje svojih domova u SDS-u donose početkom 1996. godine Smernice političkog delovanja. Pisane ekavicom, koja je tada bila i službeno narječje u RS-u. U Smernicama posebno poglavlje posvećeno je takozvanoj „napuštenoj imovini“, odnosno imovini Bošnjaka i Hrvata prognanih s područja koja su tokom rata bila pod kontrolom bosanskih Srba.
Unatoč jasnim odredbama Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, shodno kojim sva imovina mora biti vraćena njihovim predratnim vlasnicima (i da se nad istom zabranjuje svaki vid prometovanja) u SDS-u obećavaju kako će ista biti dodijeljena u vlasništvo Srbima raseljenim iz Federacije i Hrvatske.
Obećanja iz Smernica ostala su mrtvo slovo na papiru. Najveći broj sarajevskih Srba bio je primoran naseliti se u istočnom dijelu RS-a, a umjesto obećanih kuća i stanova protjeranih Bošnjaka i Hrvata smješteni su u već dotrajale radničke barake, devastirane hotele koji su pretvoreni u kolektivne centre od kojih pojedini i danas postoje.
Ti ljudi, kako te 1996. godine, tako i danas samo su objekt puke politizacije i prepušteni da se sami snalaze kako znaju i umiju. Njihove sudbine i životi postali su i dio falsifikovanog narativa političara o kako ratnim tako i postratnim dešavanjima u BiH.
U povodu obilježavanja 23. godišnjice, kako je to institucionalno nazvano, “egzodusa sarajevskih Srba“ održanog proteklog vikenda u Istočnom Sarajevu, predsjednik Narodne skupštine RS Nedeljko Čubrilović ustvrdio je „da egzodus sarajevskih Srba predstavlja najveće etničko čišćenje poslije Oluje i Drugog svjetskog rata“. U srpskoj političkoj i medijskoj javnosti operiše se tvrdnjom da je Sarajevo nakon reintegracije napustilo 120.000 Srba.
„Ne želeći da žive pod tuđom vlašću, oko 120.000 sarajevskih Srba nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma napustilo je svoje odbranjene domove i imanja“, poput mantre se posljednjih dana ponavljalo u prorežimskim medijima.
KRAJIŠNIKOV VRHUNAC CINIZMA
Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider SNSD-a, rekao je da je to bio „jedan od najpotresnijih događaja u istoriji RS“, navodeći da su Srbi iz Sarajeva „nakon nekoliko teških godina i odbrane svojih kuća u odbrambeno-otadžbinskom ratu bili prinuđeni da napuste svoja vjekovna ognjišta, ne želeći da nastave život s onima koji ih nisu prihvatali ni onda, kao što ih ne prihvataju ni danas nakon 23 godine od egzodusa“.
Dodao je i kako njihovu žrtvu treba posebno cijeniti „jer su između svega materijalnog što su posjedovali i Republike Srpske, izabrali ipak Srpsku i život među svojim narodom“.
Sonja Jovičević Karadžić, kćerka prvostepeno osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, poručila je da su „Srbi očigledno morali i željeli da napuste Sarajevo ponjevši sa sobom samo uspomene“.
U diskursu svih koji podvlače „egzodus, pogrom, etničko čišćenje sarajavskih Srba“, koji ističu da su „oni na to bili primorani“, izostaje ključna komponenta.
Ko je procijenio posljedice ostanka Srba u svojim domovima?
Nakon odslužene kazne za ratne zločine Momčilo Krajišnik, govoreći o odlasku Srba iz Sarajeva, navodi da je „druga strana željela cijelo Sarajevo i niko joj to ne može zamjeriti, ali je međunarodna zajednica morala da ima više sluha i da pomogne da Srbi ostanu u Sarajevu“. Rekao je i da Srbima „koji su tražili da imaju lokalnu vlast u dijelovima grada gdje su većina, nije omogućeno da ostanu u Sarajevu pod uslovima koji su civilizovani“.
Zanimljivo je i njegovo pozivanje na nigdje dokumentovani dogovor iz Daytona da je prije potpisivanja Mirovnog sporazuma „bio napravljen sporazum da se u Sarajevu napravi poseban distrikt u kojem bi umjesto postojećih 10 bilo 20 do 30 opština u kojima bi svaka nacionalna zajednica imala svoju vlast. Krajišnik ide toliko daleko pa iznosi i tvrdnju „da je odlazak Srba iz Sarajeva poslužio drugoj strani da nametne ružnu priču kako je tadašnje rukovodstvo Republike Srpske pozvalo Srbe da izađu iz Sarajeva“.
No, vrhunac cinizma svakako je Krajišnikov zaključak „da to što se desilo sa Srbima iz Sarajeva ostaće nedorečena priča i istorijska nepoznanica da li su trebali da odu ili ne iz Sarajeva“.
„Gledajući sa ovog stanovišta i ovih prilika kakve jesu, možda bi bolje bilo da su Srbi ostali na svojim ognjištima“, naveo je Krajišnik.
I može mu se. Jer svu krivicu za krajnje neracionalnu odluku o pokretanju tolikog broja ljudi po okončanju rata srpska javnost prebacuje isključivo na vlasti Federacije BiH. Unatoč činjenici da je za „etničko čišćenje, egzodus“ odgovorno isključivo političko rukovodstvo bosanskih Srba. Od kojih niko i nikada neće za to odgovarati.
Iz prostog razloga jer čak i oni koji su ostavili svoje domove i zamijenili ih za neizvjesnu budućnost danas ih slave kao heroje. Zato će se i dalje u javnosti razvijati falsifikovana teza o isključivoj odgovornosti „sljedbenika politike Alije Izetbegovića, koji je učinio sve da što veći broj Srba napusti Sarajevo i da stoga danas u Sarajevu živi samo tri posto predratnog srpskog stanovništva“.