Svega nekoliko dana nakon što je na Radio-televiziji Srbije, javnom servisu bratske Srbije, gostovao Milov (ne)prijatelj Duško Knežević, iz čijeg arhiva preko Instagrama curi kompromitujući materijal o Milovim (ne)skrivenim računima, predsjednik Crne Gore Milo Đukanović vratio se svojoj prvoj ljubavi, Radio televiziji Crne Gore. Intervju je pompezno najavljen, kao kad se Vinston Čerčil obraćao pred rat, pa su građani od intervjua mnogo očekivali. Naročito zbog činjenice da će Mila intervjuisati Tamara Nikčević, nekad oštro pero koje bode u stomak nacionalizma i obmana.
Čak i prije nego što su počeli da govore, nastupio je šok. Nisu u studiju, već kao da sjede pred kulisama nekog lokalnog pozorišta, a zapravo su u predsjedničkoj rezidenciji, lobiju koji odiše socijalističkim pokušajem da neko zdanje bude predstavljeno kao kraljevsko. S toga su i fotelje, i tepih, i kompletan pozlaćen dekor samo varka da će taj intervju biti svečan i da je Milo nešto poput Kralja Nikole, više kralj nego Nikola.
Jer, nedavno je Đukanović odlikovan evropskom nagradom “Kralj David”, na poziv predsjedavajućeg Evropske jevrejske asocijacije rabina Menahima Margolina. I uvijek ide tako – velikani kad god su u krizi, zakite se ordenjem. Ali, kad se kralj vrati, mora da bude dočekan nekim intervjuom koji će da odjekne. Zato je tu Tamara.
Kako je spašavao ‘svoju’ državu
Sam početak intervjua bio je komičan i upropastio ozbiljnost, jer je Tamara Nikčević Đukanoviću u brk servirala rečenicu: “U herojsko vrijeme bitke za povratak nezavisnosti…” I, tu se sve srušilo, i sve je postalo bajka: i Njegoš, i Ljubiša, i Marko Miljanov, i sva istorija Crne Gore spala je u rubriku bajki i megalomanije. Jer, nije od referenduma prošlo previše, i jeste bio napet, ali da se taj period prozove “herojskim vremenom bitke za povratak nezavisnosti” je bildovanje Milove uloge, a prenaglašavanje događaja toliko priliči Crnogorcima, ali evo sad i Crnogorkama, da se sve oprašta.
Milo je njeno pitanje dočekao na volej i jasno je bilo da uzalud svi očekuju da ga probada pitanjima o tajnim računima, bahaćenju u Dubaiju i San Tropeu sa Duškom Kneževićem i ekipom, hidroelektranama njegovog sina, Prvoj banci njegovog brata, ulozi njegove sestre u privatizacijama, kovertama punim novca koje primaju njegovi saradnici i raznim malverzacijama, slušali smo Tamarin centaršut i Mila koji priča sam o sebi. Emisija je postala retrovizor i retrospektiva svih Milovih dobrih poteza kojima je spašavao Crnu Goru, naravno sa izostatkom istine da je, prije svega, spašavao svoju fotelju, jer “država, to sam ja”. Odavno.
Ono što je istinski degutantno jeste poređenje sa Zoranom Đinđićem, jer emisija se snimala na dan kad je Đinđić ubijen. Ali, datum nije bio povod za paralelu, već je Tamari zaigralo srce kad je čula u kakvim je sve Milo problemima i pod kakvim je pritiskom – i iznutra, i spolja. Milo tad prozbori Njegoševskim jezikom, u maniru Josipa Broza Tita, kako se nada da će i poslije njega Crna Gora nastaviti njegovim putem.
Ali, to je Tamari dobrodošlo da ga uporedi sa Đinđićem i njegovim tematom “Ako Srbija stane”. Milu se nasmijao brk, jer je svjestan da se intervju isplati kad je Tamara tu, jer bi mu drago što je pomenut Đinđić, njegov prijatelj, i što mu Tamara namjesti još jednu priliku da kaže koliko mu je nekad teško bilo i, naravno, da tako kamuflira sve probleme u kojima se danas nalazi Crna Gora.
Gdje su zastave na protestima?
Konačno, pomenuti su i protesti, da, onih oko 20.000 ljudi koji mirno šetaju ulicama Podgorice i traže ostavke Mila i njegovih piona na funkcijama. Od svih kritika, od svih koverti i pronevjera, ništa nije bilo dovoljno snažno i važno da se pomene, već je Milo zavapio kako je strašno što na protestima nema zastava Crne Gore. Uporedio je to sa protestima u Tirani i Beogradu. Tamo, kaže, ima državnih zastava, u Crnoj Gori – nema. I to je njegov argument broj jedan. Što ljudi ne mašu zastavama Crne Gore, privatizovane države na čijem čelu je on. Nagovještavao je da će kad-tad protesti prerasti u prosrpske, što je Milova velika želja, a vidjećemo da li je i htjenje.
To što su to konačno mogući protesti na kojima nema ni trobojki sa četiri S ili mrtvačkom glavom, što nema albanskih i separatističkih zastava, što nema uopšte zastava, već samo duhovitih i dovitljivih transparenata, što su ovo, prvi nakon ko zna koliko vremena, istinski građanski protesti, to je prećutao. Jer, to ga najviše boli i plaši, što se i vidi po skretanju teme, a Tamara Nikčević pokazala se kao odličan skretničar.
Milo je slagao taj intervju kako želi, optužio demonstrante, nevladine organizacije, nezavisne medije i pojedince da “žele obezdržaviti državu” i proglasio je Crnu Goru za jednu od najrazvijenijih ekonomija na Balkanu. (Kakav plasman u toj mrtvoj trci!). Jedino nezgodno pitanje koje mu je uputila Tamara bilo je na temu “Rat za mir” koji su Momir Bulatović, Svetozar Marović i Milo uređivali devedesetih. Tri ratna druga i tri vjerne sluge Slobodana Miloševića.
Razmazani Pink u uglu ekrana
Milo je preskočio da se izvini za Dubrovnik, za pozivanje na odbranu srpstva, šurovanje sa Miloševićem, nije ni Štrpce pomenuo, već je nastavio svoju demagogiju, prebacio loptu na teren Beograda i velikosrpstva i kasnije se oprao idejom da je imao svega 27 (slovima: dvadeset i sedam) godina kad je došao na vlast, da je rješavao krupna državna pitanja i da mu je praktično dat vruć krompir u ruke, jer se država Jugoslavija raspadala.
Vješti su bili Milo i Tamara, sebe izdigli, ostale prokazali ili popljuvali. Dobacivali se loptom i pakovali jedan propagandni intervju za istomišljenike i klimoglavce. Svim što su prećutali više su rekli nego da su o tim temama otvoreno progovorili. Ono što im je zajedničko jeste matrica napad-odbrana. Teško se zaboravlja da je Tamara Nikčević uređivala Pink M televiziju, pa iako se Milo distancirao od Sloba i Mire Marković, nisu ni Milo, ni Tamara (bili) gadljivi na Pink Željka Mitrovića, i sve što u tom paketu dolazi, tu propagandnu mašineriju i najveće čedo proizišlo iz fabrike Jugoslovenske udružene levice Mire Marković.
Zato je, ipak, poštenije bilo da je u uglu ekrana tokom intervjua sa Milom, umjesto oznake Radio-televizije Crne Gore- stojao razmazani znak Pink.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
