Jasno je da u prvim generacijama muslimana nije postojao slučaj izvršavanja ubistava „iz časti“, niti čak podsticanja ili opraštanja takvih djela. Zapravo, neki od navodnih prekršaja zbog kojih se dešavaju takvi napadi su prava koja je islam ženi zagarantovao.
Kako tri istine mogu izroditi lažnu pretpostavku?
Evo kako:
Istina broj 1: Muslimani stavljaju veliki naglasak na vrijednost skromnosti, vjeruju da interakcija između dva pola mora biti regulisana islamskim naredbama te strogo zabranjuju vanbračne tjelesne kontakte.
Istina broj 2: Islamski zakon propisuje smrtnu kaznu (koju obavlja islamska vlada) za ljude proglašene krivim za blud i preljubu.
Istina broj 3: Prema statistici, veliki broj ubistava „iz časti“ se dešava ili u zemljama s većinskom muslimanskom populacijom ili među ljudima bliskoistočnog, afričkog ili azijskog porijekla koji žive u heterogenim zapadnim društvima.
Brz pregled ovih premisa jasno pokazuje kako se možda pojavila pojednostavljena i pogrešna pretpostavka: pošto je kršenje vrijednosti skromnosti i čednosti kažnjivo djelo u islamu, onda slijedi da islam mora sankcionisati užasne zločine da bi očuvao i osvetio „čast“.
U stvarnosti ništa ne može biti dalje od istine.
Prije nego razmotrimo užasne (i tužne) detalje vezane za današnja ubistva „iz časti“ koja se redovno pojavljuju na naslovnicama novina, prvo ćemo se vratiti u prošlost da vidimo porijeklo i historiju takvih zločina.
Historija i porijeklo ubistava „iz časti“
U rimskoj i grčkoj civilizaciji zločini nad ženama od strane njihovih „vlasnika“- očeva i muževa – su bili toliko česti da to gotovo nije izazivalo nikakva negodovanja kod ljudi. Pod rimskim zakonom Paterfamilias (očinska vlast) čovjek je imao apsolutnu vlast nad svojom djecom – mogao je čak i ubiti svoju kćerku zbog stvarne ili prividne nesmotrenosti te je imao puno pravo da fizički kažnjava, pa čak tuče i do smrti, svoju suprugu, odraslu djecu ili unuke.
Pod drugim rimskim zakonom, Manus, udate žene su smatrane vlasništvom svojih muževa te su bile pod njihovom potpunom kontrolom – po muževom nahođenju su ih mogli razvoditi, mučiti, prodavati u roblje, doživotno zatvarati ili ubijati. Rimski zakon Julia de Adulteris definiše preljubu kao zločin koji počini jedino udata žena prema svom mužu te je bila kažnjiva poput krađe pod zakonom o posjedništvu. Oženjeni mušlarac nije smatran krivim za preljubu čak iako je imao odnose sa neudatom ženom, jer njegova supruga nije imala bračno ili etičko pravo nad njim.
Konzul Dio je donio zakon kojim su ženu krivu za preljubu njen muž i rodbina mogli usmrtiti na bilo koji način koji su željeli. Poslije je Katon dopustio muževima da usmrte svoje supruge ako oni smatraju da su krive, bez sudske presude.
U Grčkoj su žene praktički smatrane inferiornom podvrstom, u društvenom smislu na nivou robova, nesazrele djece ili mentalno oboljelih odraslih. One su uglavnom bile ograničene na svoje odaje (gynaecium), zabranjivano im je da idu u školu, da govore u javnosti i na sudu kao svjedoci, da jedu za istim stolom kao gosti i da napuštaju svoje kuće bez muške pratnje. Ženska čedomorstva su bila česta i djevojčice su smatrane „ekonomskom obavezom, društvenim teretom.“ Atenjani su žene krive za preljubu kažnjavali smrću, a na nekim dijelovima Krete preljubnici bi stavili krunu od vune i javno je tjerali da plati tešku kaznu, te bi joj zabranili da radi u državnim institucijama.
Neka indijanska plemena u Sjevernoj Americi te neka u Africi su kažnjavali preljubu tjelesnim sakaćenjem ili odsijecanjem udova – pod obrazloženjem da su žena preljubnica i njen ljubavnik izvršili „pljačku“ muža, te su na taj način željeli spriječiti ženu od iskušenja da ikad ponovi istu stvar ili da bude iskušenje drugima.
U Indiji je u Zakonima Manua je postojao zakon da ukoliko žena zanemari svoje bračne dužnosti, „ kralj će je baciti psima da je prožderu na nekom posjećenom mjestu dok će muškarac preljubnik biti spaljen užarenim željezom.“ Običaji samosakaćenja (sati) na muževoj sahrani ili masovno samosakaćenje (jawhar) od strane kraljevih saputnica da bi se sačuvala čast mrtvog muža i da bi se žena spriječila da živi nečasnim životom su bili široko rasprostranjeni i primijenjivani. Arijski muževi su imali pravo da odsijeku nos ili uši suprugama za čiju su nevjeru znali ili sumnjali – običaj koji kroz stoljeća sablasno odzvanja u različitim zločinima iz časti na Indijskom podkontinentu.
Pod babilonskom pravom, po Hamurabijevom zakonu, žena koja je optužena ua preljubu je podsticana da se baci u rijeku, čak iako nije bilo dovoljno dokaza protiv nje: „Ukoliko neko uperi prst u suprugu nekog građanina zbog nekog drugog čovjeka, ali ako je nisu zatekli s nekim drugim čovjekom, ona će se za dobro svog muža baciti u rijeku.“ Ukoliko bi se utopila, to je potvrđivalo njenu krivicu, a ukoliko bi u vodi ostala nepovrijeđena, time bi se dokazala njena nevinost.
U Egiptu su žene koje su učinile preljubu zatvarane, bičevane ili su sakaćene – uključujući i odsijecanje nosa. U Kini je muž žene preljubnice imao pravo da odsiječe njenu kosu i takvu bi je odveo do mandarina koji bi je bacio pred slona koji je bio istreniran kao javni egzekutor. U Perziji su žene koje su optužene za preljubu vukli za kosu do bunara u kojem bi je ostavili da umre.
Žensko čedomorstvo je široko praktikovano u predislamskoj Arabiji te su vjerovali da je „blagost otpraviti kćerku“ i da je „ukopavanje kćerke plemenito djelo“. Suprotno uvriježenom vjerovanju, motiv za žensko čedomorstvo nije uvijek bila njihova „neproduktivnost“ tokom ratova ili velikog siromaštva – već je to bilo pogrešno shvatanje „časti“.
Očevi, često plemenske poglavice, su željeli preduhitriti i izbjeći gubitak časti i sramotu koja bi ih zasigurno zadesila ukoliko bi njihovi neprijatelji uhvatili njihove kćeri ili ukoliko bi bile optužene za neprikladno ponašanje prije ili poslije braka (čest razlog međuplemenskih ratova). Historičari izvještavaju da su ubistva ženske djece zbog straha od sramote počela sa Kajsom bin Asimom, vođom Benu Tamima, kao što se pripovijeda u sljedećoj priči:
Mošmaradž Jaškorit je izvršio prepad kod Sa´da i, između ostalih, uzeo i kćerku Kajsove sestre, koja je tada bila udata za sina svog porobljivača. Kad je Kajs došao da je otkupi, ona je odbila da napusti svog muža. Kajs je bio toliko gnjevan da je ubio sve svoje kćerke tako što ih je zakopao žive i nikad poslije toga nije dopustio nijednoj svojoj kćerki da nastavi živjeti.
Jednu njegovu kćerku koja je rođena u njegovom odsustvu majka je poslala svom rođaku, a kad se Kajs vratio, rekla mu je da je rodila mrtvo dijete. Godine su prolazile dok djevojčica nije porasla i jednog dana došla da posjeti majku. „Ušao sam“, tako je Kajs govorio poslaniku Muhammedu, a.s., „i vidio djevojčicu. Njena majka joj je isplela pletenice i stavila prstenove na bočne lokne, uvezala ih morskim školjkama i na nju stavila niz školjki, te joj napravila ogrlicu od suhih datula. Ja sam rekao: ´Ko je ova lijepa djevojčica?´, a njena majka je počela plakati rekavši: ´Ona je tvoja kćerka´, te mi je ispričala kako je spasila njen život. Tako sam čekao dok se njena majka nije smirila kad je u pitanju djevojčica, te sam je jednog dana izveo, iskopao grob i položio je u njega, dok je ona plakala i govorila: ´Oče, Šta mi to radiš?“ Onda sam je prekrio zemljom, a ona je i dalje plakala i govorila: ´Oče, hoćeš li me to zakopati? Hoćeš li otići i ostaviti me samu?´, ali ja sam nastavio sipati zemlju dok plač nije prestao; i to je jedini put u životu kad sam osjećao žaljenje što ukopavam kćerku.“
Prenosi se da su mnogi slijedili Kajsov primjer sve dok svaki poglavica nije uništio svoje kćerke iz straha da mu ne prouzrokuju sramotu.
Očigledno je da postoji duga tradicija zvjerstava počinjenih nad ženama u ime „časti“ koja svoje porijeklo imaju u opresivnim kulturama mizoginije, plemenske pripadnosti, feudalizma i kastinstva – tokom perioda koji se u islamu naziva džahilijet (neznanje) – mnogo prije nego su na scenu stupili muslimani.
Profiliranje današnjih zločina „iz časti“
Prema izvještajima Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda sveke godine se u svijetu dogodi otprilike oko 5.000 zločina „iz časti“ – u različitim mjestima kao što su Afganistan, Bangladeš, Velika Britanija, Brazil, Ekvador, Egipat, Indija, Iran, Irak, Izrael, Italija, Jordan, Latinska Amerika, Palestina, Pakistan, Maroko, Švedska, Turska i Uganda.
Razlozi su širokog spektra: od „prekršaja“ kao što su opiranje nasilnom braku, odabir supruga iz drugog plemena, kaste, rase ili nacionalsnosti, pa do primijećenog „nipodoštavanja porodične/plemenske časti“; neprimjereno seksualno ponašanje (stvarno ili imaginarno); bivanje žrtvom silovanja, zlostavljanja u djetinjstvu i porodičnog nasilja, traženje razvoda, pa do neserviranja jela na vrijeme ili posvećivanje ljubavne balade nekom na radiju.
Počinioci zločina „iz časti“, koji se ponekad eufemistički nazivaju „zločinima iz strasti“ su gotovo uvijek bliski članovi porodice – roditelji, braća ili supružnici koji obično sarađuju s drugim članovima šire porodice. Međutim, to je jedini zajednički faktor.
Počinioci i žrtve pripadaju različitim religijskim i kulturološkim miljeima – uglavnom su to kršćani, hindusi, muslimani i siki afričkog, azijskog, latinoamertičkog ili srednjoistočnog porijekla, gdje postoji jak osjećaj za zajednicu i duboko ukorijenjena plemenska ili feudalna kultura.
„U zemljama gdje se praktikuje islam, ona se nazivaju ubistvima „iz časti“, ali usmrćenja zbog miraza i tzv. „ubistva iz strasti“ imaju sličnu dinamiku u tome da su žene ubijene od strane muških članova porodice i da se ti zločini smatraju opravdanim ili razumljivim“, kaže Widney Brown, zastupnica iz Human Rights Watcha. „Ova praksa“, ona kaže, „se nalazi u svim kulturama i religijama.“
Lideri svih velikih religija uvijek iznova naglašavaju da iako počinioci ubistava „iz časti“ ponekad koriste religiju da opravdaju svoje postupke, to je u biti kulturološko pitanje koje treba zakonski prepoznati i tretirati.
Islam i ubistva „iz časti“
Učenjaci svih grana islamskog prava su složni u mišljenju da je ubistvo jedne nevine duše (čije je ubistvo zabranjeno) veliki grijeh:
„A ko ubije vjernika namjerno, tad je plaća njegova Džehennem, vječno će biti u njemu, i rasrdit će se Allah na njega i proklet će ga i pripremiti mu kaznu užasnu.“ (En-Nisa, 93)
Šejhu Muhammed Salih el-Munadžid kaže: „Nije dozvoljeno optužiti čestitu ženu za blud ili preljubu bez dokaza. Blud se dokazuje samo svjedočenjem četiri svjedoka koji su svojim očima vidjeli da se čin dogodio, te da su vidjeli da je muški polni organ ušao u ženski polni organ, ili neiznuđenim priznanjem muškarca ili žene koji su počinili blud.“
Prema Kur´anu, samim optuživanjem žene za blud bez nalaženja četiri svjedoka koji će to potvrditi onaj koji okrivljuje zaslužuje kaznu:
„A oni koji okrive poštene žene, zatim ne dovedu četiri svjedoka, tad ih bičujte sa osamdeset udaraca, i nikad ne prihvatajte njihovo svjedočenje; a ti takvi su grješnici.“ (En-Nur, 4)
Kazna za blud i preljubu u islamu su uključeni u kategoriju had, što se definiše kao određena kazna za činjenje određenog grijeha kojim se krši Božije ili ljudsko pravo.
Međutim, nikome nije dozvoljeno da izvršava kaznu had bez dozvole islamske vlade. Šejh Munadžid kaže: „Ukoliko ne postoji islamska vlada (koja upravlja prema islamskom zakonu), onda nije dozvoljeno običnim ljudima da izvršavaju kaznu had. Ko god to radi, on čini grijeh, jer izvršavanje had kazne zahtijeva preispitivanje čitave stvari te znanje o islamskom pravu da bi se znali koji su to uvjeti da bi nešto bilo dokaz.
Obični ljudi nemaju znanje o takvim stvarima, i ako oni izvrše neku od had kazni, to vodi drugom zlu i gubitku sigurnosti, gdje će ljudi napadati jedni druge, ubijati jedni druge, ili jedni drugima odsijecati ruke tvrdeći da izvršavaju had kaznu.“
Šej Muhammed El-Hanuti, član Vijeća za fetve Sjeverne Amerike dodaje: „U islamu nema mjesta neopravdanom ubijanju. Čak i u slučaju smrtne kazne, samo vlada može primijeniti zakon kroz sudsku proceduru. Niko nema ovlasti da primijenjuje zakon osim službenika koji su za to zaduženi. Ubistvo iz časti bi moglo biti pogrešna kulturološka tradicija. To je nepravedan i nehuman čin. Ubistvo takve vrste zalužuje kaznu.“
Prenosi se da je za vrijeme života Poslanika, s.a.v.s., ashab po imenu Sa´d ibn Ubade pitao Poslanika šta treba uraditi ako vidi čovjeka (u kompromitirajućoj poziciji) sa svojom ženom. Da li se od njega očekuje da nađe četiri svjedoka čak i u ovakvim olakšavajućim okolnostima? Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: „Da“. (Muslim, napomena: hadis je preveden sa engleskog jezika, a ne sa originalnog arapskog).
U drugom primjeru, ashab po imenu Uvajmir El-Ajlani je došao kod Poslanika, s.a.v.s., koji je bio među narodom i rekao: „O Allahov Poslaniče! Ako čovjek sa svojom ženom nađe nekog čovjeka, treba li ga ubiti, poslije čega bi ga ti ubio (kisas): ili, šta drugo da radi?“ Allahov Poslanik je odgovorio: „Allah je otkrio nešto vezano za slučaj tebe i tvoje žene. Idi i dovedi je ovdje.“ Tako da su oboje svjedočili (obje strane su potvrdile istinitost svojih riječi i prizvali prokletstvo na onu osobu koja laže). Kad su oboje završili, Uvajmir je rekao. „Allahov Poslaniče! Ako sad zadržim svoju ženu, onda sam učinio laž.“ Zatim je izrekao da se odlučio od nje razvesti. (Buhari, napomena: hadis je preveden sa engleskog jezika, a ne sa originalnog arapskog).
Jasno je da u prvim generacijama muslimana nije postojao slučaj izvršavanja ubistava „iz časti“, niti čak podsticanja ili opraštanja takvih djela. Zapravo, neki od navodnih prekršaja zbog kojih se dešavaju takvi napadi su prava koja je islam ženi zagarantovao.
Naprimjer, mnoga ubistva „iz časti“ uključuju žene koje same biraju svoje muževe, ili se udaju van svog plemena ili rase, a u islamu žene imaju pravo da biraju svog muža ili da odbiju prisilan brak.
Tokom života Poslanika, s.a.v.s., jedna tinejdžerka je došla kod Poslanikove žene Aiše, r.a., i rekla: „Moj otac me je dao u brak mom rođaku, tako da se njegov socijalni status poboljša, ali mene za ovo niko nije pitao.“ Aiša je uputila djevojku kod Poslanika, s.a.v.s., koji je pozvao djevojčine roditelje i zatim dao djevojci pravo da sama donese odluku. Djevojka je rekla da je prihvatila brak, ali je željela radi drugih žena razjasniti stvari, tj. da žena ima pravo da sama izabere svog muža.
Slično ovome, vjernost plemenskim tradicijama ili diskriminacija na osnovu rase ili socijalnog statusa su bili osuđeni od strane Poslanika, s.a.v.s., kao neislamski, a za ljude koji su slijedili ovu praksu je rekao „da nisu od nas“ (Muslim)
Da, islam i dalje pogrešno povezuju s ubistvima „iz časti“. Možda jedini način da se razbije ova asocijacitivna veza jeste da se muslimani podučavaju da je čast islama za nas dovoljna – žudjeti za „čašću“ u neislamskim činovima će nekome samo donieti štetu, i na ovom i na budućem svijetu.
Napomena: „U ovom članku se ubistva „iz časti“ sve vrijeme stavljaju pod navodnike kako bi se pokazala kontradiktornost između dva termina – ne postoji ništa „časno“ u ubistvima koja su počinjena nad ženama, u ime islama ili ne.
Izvor: Islamicawakening.com
Autor: Umm Rašid
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
